СРЂ

- 134 -

TRI DOSLIJE NEPOZNATE PJESME DUM MAVRA VETRANIĆA. Prilog dubrovačkoj kniževnosti XV T I vijoka. — Petar М. Kolendić. — (2) Na pitane, u koju bi od šest kniga Gavcidcvijeb pjesama ove išle, ne bili znao odgOA T oi 'iti; ja sam u ostalom sklon mišle'u, da je nagađa'e prof. Jagića, e ce „nakladak" (,operc di deto autore fuor di suo duo libri') braće Matei') ići u prve tri izgubjene knige Vetranićevijeh pjesama (St. p. III, II), nekako ') Dva su brata Matei: Đuro (f u Rimu 13 clecembra 1728) i Л г 1аћо. Osobito se je prvi istakao marlivijcm prepisivaiiem i sabiraiiem đjela dubrovackijeh kriiževnika i narodnijeh pjesama (Bogišić, Народне пјесме из старијих, највише приморских записа I, Bgrd 1878, str. 129 i 133). On je napisao i riekoliko molitava (,Molitve bogolubne razređene za svaki dan od tjedana'), a vrijedno bi bilo štampati i riegov sastavak „Informaziono data a Roma del 1714 a Mons.r Conventati nuovo Arcivescovo di Ragusa da D. Giorgio Mattei sopra varii punti utili al buon govurno della sua Cliiosa" (Zibaldoni I. M. Mateji Ш, 406 u bibl Male braće u Dubr.), јег u riemu ima pomena i o ondašriijem kriiževnicima; tako n. pr. pod rubrilcom „Моnaci" stoji „2. II P. D. Ignazio Giorgi, che alquanti anni fu Gesuita spicca tra loro nelle lettere: Egli e molto versato nelle lingue latina, italiana, e illirica, e compone egregiamente in tutte tre in prosa e in verso." Đ. Matei je napisao i riekoliko pjesama, kao : „Suproć svjetovnoj lubavr', „Prijatelu, koji želaše znat zašto se sad malo pjesnika nahodi u Dubrovniku" i „Nadgrobnicu Lovorku pastiru", pjesmu, koju su — kako kaže zapis u rkp. br. 192 bibl. frarievacke u Dubr. — čitali dneva 10, I. 1707, kadje Accademia đegli Oziosi Eruditi đržala pomen članu Lorencu Gona Sorkočevića, koji se je, putujući u Mletke, utopio kod Hvara na 2, XI 1706. Sve su to početničke pjesme bez ikakva poleta, a i odveć je pretjerano, što ga Appendini (Not. ist. II, 303) pomiiie uz I. Đorđića, da su oni dvojica, poslije potresa od g. 1667, nastojali oživjeti srpske muze u Dubrovniku! Vala da je Appendini pišući to imao na umu Dum Đurovu pjesmu „Prijatelu, koji želaše" i ove stihove u rioj: .. . Tijem ako priklono što molbam buđu moć, tej dikle smiono hoću zvat u pomoć. Vrat'te se, primile, vrat'te se, žudjene parnaske sve vile, u naše krajine,