СРЂ

— 148 —

Schopenhauer Nemačkoj samo dao; ona bi nam vajala citava dva korpa A r ojsko kacl no bismo i mi iraali svojo obeslirabrajuće teoretičare, a narocito Taine-a. Ovaj veliki um, neobjašhvo zašto, nije umio da razlikuje fanatizam od determinizma, paje, reakcijom protiv Cousin-ova spiritualizma, išao dotle da život Judski smatra kao nezavisan od naše voje, a vrlinu kao produkat, od prilike kao ono šećer. Bezazlona i djetinasta slika, koja je svojom brutalnošću za dugo zatvorila vrata izučavanu psihološkoga determinizma, koja je izopačila čim se pojavila a i za dug niz godina knigu g. Ribota o bolestima vo}e. Ovdjo se može reći da je boja čitava legija neprijateja nego li jedan odlučan i nevješt prijatej. § II. Ostaje da uklonimo s našega puta jcdau drugu, po izgledu mnogo jaču teoriju po kojoj je moguće obladati sobom, ali koja je, smatrajući taj posao kao vrlo lak, dala onoliko, ako ne i više još, klonulili Judi koliko fatalističke teorije. Mislimo na teoriju o slobodnoj voji. Slobođna voja — koju su neki litjeli vezati za sudbu moralne slobode — nema s nom nikakve veze, ona je čak suprotna ovoj. Kazati mladićima da je vrlo lako obladati sobom, da upravo zavisi samo od jednoga običnoga raclite — fiat, djelo dugih, mučnih i postojanih napora, — to znači unaprijed ih osuditi da klonu duhom. Čim mlađić osam godiua neprestano ima pred sobom velike lude iz staroga vijeka i zadahne so oduševjenem, onda је korisno pokazati mu pravi zadatak no krijući od nega nijednu teškoću a stavjajući mu u izgled i sigurnu pobjedu ako istraje do kraja. Ne može se sobom obladati jednim običnim radite, fiat, kao što ni francuska poslije 1870. nije postala moćna na taj način. Otagbini je trebalo dvadeset godina postojanih i mučnih napora, da se opet podigne. Isto tako i naše lično podizane mora biti djelo strpjena. Šta! zar ludi provode po trideset godina u mučnome poslu da bi stekli prava da se mogu na selu odmarati a da se velikome i plemenitu poslu oko svladivaha