СРЂ

— 270 —

Razjašnene bilo je odviše očito a da bude moguće da]e sumnati. Kamila, svlađana od pustog ganuca, pade na kojena: ona pokri Jupcima i obli vrelim suzama Robertove ruke. Brzo se onda podiže blažena u licu. — Primam tvoju ponudu! rece ona. U nezinom glasu, u nezinom pogledu, bilo je viđeti neko uzvišeno nadalmuće. — Ludovanel pomisli Roberto o sebi. 2. Kako se muž srdi što mu je žena vijerna. Vjenčane je bilo upravo dvanaesti dan iza onog dogovora. Odmah iza vječana pozove Robert vratara k sebi: — Ne zaboravi, Jero, da će ti listovi gospodini biti plaćeni, svaki su dvaest kiuna, ako ili tajno meni predaš. Kad vratar iziđe, dođe red na sobaricu. — Spomineš li se Rozino, uz koje te uvijete namjestih uz gospođu? — Spominem. — Imaj oko na sve i posvuda. Gospoda ne smije da izusti riječ, da napiše ni samo jedno slovo, ili korak da ucini a da to meni odmah ne javiš. Ja ću potrostruciti tvoju platu, budem li zadovojan s tobom: ali pri prvoj nemarnosti otpustiću te. Kad osta sam rece: — Moje su uredbe dobro učinene: neću vele ćekati. Ali prode mjesec dana. Nikakova žena ne pokaza se tako iubezna, tako puna milovana prama svojem mužu a toliko prama samoj sebi stroga i umjerena, kao što Kamila kroz ovo prvih trideset dana iskušavana. — Jeru se nije prikazala zgoda da niti jedanput dobije dvadeset kruna. Rozina izgubi nadu da će joj se plaća potrostručiti. •— Hoće da me obdari medenim vjenčanim mjesecom, pomisli Robert, smijući se. Ali posmjeh gorki izdavaše hegov ijed: biti ću ustrpjen, neće dugo trajati a da joj krinka ne padne sa lica. Iza Kamilinog vjencana, Lav se nije više pokazao u Robertovoj kući. Ovaj, čije se osnove ne slagahu sa tom osutnosti, pođe sam u stan tako zvanog svog prijateja, da ga uvjeri o svojoj odanosti i neograničenom prijatelstvu, te u hemu