СРЂ

— 486 —

On je već na kraju svoje knige „Opažana na Cresu i Osoru" dodao talijanski prijevod pjesmo „Miloš Obilić i V'uk Branković", ali kako je ova pjesma uzela iz Kačićeve pjesmarice, ona i nije čisto narodna, U ostalom, on tu i ne dodaje nena izvornika. U „Viaggio in Dalmazia", naprotiv, na kraju znamenite glave „Costnmi dei Morlacchi", koja je bila prevođena i izđavana i kao zaseban spis'), dolazi i matica i prijevod docnije glasovite pjesme „Asanaginica". Očevidno, Fortis je i sam bio rođeni pjesnik, kad je znao otkriti u našem narodnom, neniu kao strancu malo poznatom pjesništvu, ovaki poetski biser. Poznato je kako je ogroman bio utisak, koji jo proizvela ova pjesma u pozvanim kniževnim krugovima Zapada, gdje se odmah poćeše javjati neni prijevodi, a među nima eak i prijevod nikoga manega od samoga olimpskoga Goethe-a. Nihov broj dopire, pa i prekoračuje cijelu desetinu komada. Uzevši u račun tu činenicu, Fortis se može nazvafi čak Vukov preteča, koji je doista i neznajući „poravnao putovo negove", bar što se tiče poznavar'ia i priznavana negovili klasičnih zbiraka na Zapadu. Zamašaj je Fortisova posla dobro osjetio Miklošić, kad je sabrao poznate mu podatke o tekstu ove pjesme i nenili prijevoda, kao osnovu za zasebnu studiju. On svoj sastavak izdade 1883. god. u spisima bečke Akademije Nauka, a i zasebno pod naslovom: „Ueber Goethes Klaggesang von der edlen Frauen des Assanaga. Geschichte des Originaltextes und der Uebersetzungen". Miklošićeva je ne mala zasluga, što je time obratio pažnu stručnaka na prilike, pri kojima se učeni Zapad робео baviti našim narodnim pjesmama. Ta je zasluga tim viša što je on svojoj raspravi dodao neizdata pisma upucena Kopitaru od gospođe Talvy, koja je jedno рб vijeka poslije Fortis-a izašla na glas osobito prevađahem pjesama iz Vukove zbirke.

') Die Sitten đer Morlaohon. Bern. 1775. — zatim u Bernu i u Lausanni 1792. s izmijeiienim naslovom; — Fortis, Lettres sur les Morlaques, Berne s. a. itd. (Mikl. 1. e. 37-38).