СРЂ

292

СРЂ. — SRĐ.

Di lor cose rapir posson, fuggendo, Vede lontan Г usato Suo nido, e il piceiol campo, Che gli fu dalla fame unico schermo, Preda al flutto fovente, Che crepitando giunge, e inesorato Durabilmente sopra quei si spiega. 1 A od ovog prizora bijede i intimne boli, koji posljednja dva stiha zatvaraju istim kamenim velicanstvom lave, dolazi se napokon do jedine utjehe, te možemo dati sebi pod ovijem bi6em tlačiteljem : do resignacije, simbolizovane u mirisnoj žutilovki: Ma piii saggia, ma tanto Meno inferma dell' uom, quanto le frali Tue stirpi non credesti O dal fato o da te fatte immortali ! 2 Ovakove resignacije, osim u žutilovci, vidio sam u ovoj erupciji još gdjekoji drugi vrlo plemenit primjer. Ne govorim o ljudima, među kojijem su, na primjer, bili dostojni divljenja hrabri karabinijeri, koji ostaše svi spokojni i nepomični na svojim mjestima, vec o prijateljima Ijudi, o psima. Na bijednijem spoljnijem stepenicama opustjelijeh koliba, na praznijem pragovima ostavljenijeh kuća viđahu se tamo i amo šćućureni, pokriveni pepelom, razni psi, maleni kučići ili veliki ovčari, koji se, pošto izgubiše gospodare u noći užasa, bijahu povukli pred kuće i tu, nepomični, mirni, resignovani, čekahu možebit svršetak.

1 Seljak zabavljen oko vinograda, koje u ovijem poljima jedva hrani mrtva i u pepeo pretvorena gruda, još diže podozrivi pogled put kobnoga vrha, koji, maidaje postao blaži, još stoji strašan, još prijeti pogibijom njemu i djeci i njihovom siromašnom imetku. I često jadnik ležeći na otvorenu u nemirnu vazduhu na krovu seljačke kolibe svu noć ne spavajući, i skačući više puta, ispituje tijek strašne rastopine koja se slijeva iz neiscrpenog njedra na pješčani bok, kojemu odsijeva obala Capri-a i najiuljska luka i Mergellina. I ako je vidi da se primiče, ili ako u tmuši domaćeg zdenca čuje da voda vrijući klokoće, budi djeeu, budi ženu naglo, i bježeći s onijem što mogu ugrabiti od svojijeh stvari, u daljini vidi svoje običajno gnijezdo, i maleno polje, koje mu bijaše jedina obrana od glađi, plijenom usijanog vala, koji prskajući stiže i neumoljiv se trajno poviše njih stere.

2 Ali toliko mudrija, toliko manje nemoćna od čovjeka, koliko svoje ргоlazne sojeve nijesi držala sudbinoni ili sobom obesmrćene !