СРЂ

296

СРЂ. — SRĐ.

Mala dubrovačka republika imala je možda nekih dubokili državnih pitanja, za koja narod nije srnio znati; ali relativno u njoj nije bilo silnih tirana i imperatora, koji bi morali da daju narodu 'panem et circenses, da ne gleda i ne pamti njiliova nedjela. Ja mislim, da su ove pokladne igre i pjesme presađene u Dubrovnik iz Italije isto onako, kao i ostale književne vrste, a da su ih Dubrovcani toliko zavolili, tome je uzrok, bez sumnje, u njihovom pikantnom sadržaju i u dopadljivom iznašanju njihovom. Oni, koji su uživali u gdjekad i suviše drastičnoj šali svojih komičara, i koji su se veselili „novelama" i raspuštenijim šalama, morali su uživati u ovoj novoj vrsti poezije, koja je mogla da ima naročitih čari za njih. A kad su u tim šalama mogla da učestvuju i svještena lica, to se vidi, da je to kod nas bilo nešto opšte i bez zadnjih misli. Ali, ima jedna stvar, koju sam u ovom prikazu htio naročito istaknuti. Izgleda, da je g. Kolendie uvjeren, da su ženske uloge igrali u Dubrovniku uvijek samo muški, a to ja držim, da je neosnovano. Mi dođuše nemamo fgotovo nikakvih vijesti o pozorištu, o načinu igranja pozorišnih komada, o pozorišnim licima, pa ipak iz dvije bilješke ja stvaram sud, da su, bar u XVI. vijeku, i ženske igrale. A eto po čem to zaključujem. U jednoj komediji Marina Držića veli se: »Ovo su Garcarijal Cula sam, da ovizieli poklada ti vlasteli čine jednu liepu večeru i da će se po večeri izmrčiti i vele da će i žene izmrčit, ter se će izmrčeni svi pak u kolo uhititi.« A drugo jedna osoba na to primjećuje: „Како će moći one vladike trpjet, da ih mrčenieh gledaju". Stvar je jasna; muški su se maskarali, jer to se misli valjda pod onim „izmrčiti", i ženske s njima. Kakva bi smisla imalo, da se ženske mrče, kao i muški, da nijesu učestvovale s njima u igri i predstavljanju *t Zašto bi ženske imale da se maskaraju, i drugi da se tome onako čude, kad bi samo išle u jedno obično kolo ? A da su one u kolu igrale, i to sa muškima zajedno, znamo i iz jedne zabrane spljetskog arhibiskupa Andrije Kornelija, kojaje izišla 1535. godine. Tamo se veli: »Insuper clericis, sacerdotibus et quibus cunque personis ecclesiasticis ... mandamus, quatenus in virtute sanctae obedientiae et sub poena unius ducati pro qualibet vice toties