СРЂ

BILJEŠKE. — БИЉЕШКЕ.

KNJIŽEVNOST I UMJETNOST. Ko je „conte Michele" u Fortisovom pismu iz Dubrovnika? Kad je u lanjskom „Srđu" g. Bogišić štampao dva dragocjena pisma Fortisova, ocjenjujući njiliovu zamašnost, kazao je „Zanimljivo bi bilo znati, ko je onaj „conte Michele", koga on pominje u pismu pod II, i koji je preveo tamo uvršteni Fortisov sonet; svakako je to morao biti nekakav „gospar Miho", du'orovaoki vlastelin, ali od koje „korte?" — Široko poJje nagađanju !" Svaje prilika, da je to morao biti vlastelin Miho Antun Sorkočović. On je bio Fortisov lični prijatelj, te ga je ovaj i sklonio, da se preseli u Pariz, gđjc je Miho i preminuo (v. biografiju Sorkočevićevu, što je Vlaho Stulić štampao u Tipaldo: Biografia degli Italiani illustri, Mleci 1834, I, str. 416-417). Nije bez interesa napomenuti, da je pjesmu „Albertus Fortis Rhacusa discedens", što se spominje u drugom pismu, baš ovaj Sorkočević štampao s italijanskim prepjevom Julija Bajamonti u svome izdanju spisa „Commen,tariolus Ludov. Cervarii Tuberonis, Dubr. 1790. str. 72. (Na str. 71 kaže o Fortisu „hospitis mei quondam atque amici suavissimi Alberti Fortis" . Latinski original te pjesme ujedno s prijevodom štampao je sjem toga njeko — ne spominjući ni pjesnika ni prevodnika! — u du-

brovačkom kalendaru „L' Epidauri ano" za g. 1901 (str 62-63). P. M. к. M. Sokolov umro je na 29. juna o. g. u 52. goclini. Od 1889. godine bio je profesor za historiju rusko književnosti na moskovskoj universitati. On jo štampao mnogo starijeh ruskijeh književnijeh spomenika, a među njima važni spis našega Đorđa Križanića, koji svrhom 17. stoljeća ode u Rusiju. Jedno zlamenito ispitivanje Sokolovjevo radi o staroj bugarskoj književnosti. Ruska književnost u prvoj polovini ove godine. Evo me da Vam se oglasim i da Vas obavijestim o nekijem pojavama ruske književnosti prvom polovicom ove godine. — Smotra „Mir Božiji" ima članak o Cekovu i pokretu kslobodi od Batjuškova; zatim raspravu „о Vilhelmu II. i njegovu dvoru", gdje se naglašuje da je reakciji zadnje evropsko utočište u Niemačkoj. U istoj smotri C. Penamarev svraća pozornost publike na vrlo važnu izreku senatora Vimzminski-a, kome bješe naloženo, da se ispita o uzrocima krvoprolića i o nemirima u Baku. Iz njegovijeh se izvida razabire, da nijesu radnici organizatori nemira, nego ljudi bogati, koji stoje na raspoloženju i u službi ruske vlađe, a oružništvo ih u tome potpomaže. Ova činjenica naj bolje karakterizuje nedostojno ponašanje policije u Baku. Neki Dremli-