СРЂ

ĐENEVRIJA.

475

stajali bi oni umni starovijetnici, oprezni državnici, pak pjesnici i spisatelji, koji se danas spominju kao oci i pobuditelji naše književnosti na jugu. Povjest prosvjete i književnosti dubrovačke svjedok je zadovoljna pa i vesela vlasteostog žic'a u ono blaženo doba. Ali cjeć slucaja pomenutijeh prekine se jednijem hitcem stara nit ovakomu žiću. Nema naputka, da naresla mladost krene put Italije; put Веба nema volje. Stara vlastela, koja proživješe Republiku, i suviše boriše se srcem i dušom proć Francezu da bi je obnovili, ne gledahu mirnijem okom na novu vladu, koja utamani sve njihove nade. Negda knezovi i starovijetnici ne mogahu tako lasno sklonuti glavu podanosti; er roditi se da budeš, paček bit bio sa žezlom u ruci, pak na jedan mah pretvorit se slugom, bome trudno je, da ne rečeš, nemoguće. U tome ne t.reba da se zazire vlastelinu, neg da ga se požali; er neki slucajevi ljuckoga života, ako se i spominju utaman, ali nikad ne mogu da se zaborave. I da nijesam pretjerao, kad ovako velim, svjedok su mi stihovi dubrovačkog vlastelina, onoga koji je danas na čelu naše književnosti, vrloga Meda. Italija, Pariz, Londin pa Petrograd i Oarigrad ne mogahu sa svojijem raskošama iz njegova srca istrgnuti stari i sveti duh domovine, ni pomrsit spomen gospodskoga žića njegovijeh djedova; s toga klikne u svojoj „Cvijeti": „Sto se Jjuckim Irudom u/.dig'milo Ljuckim znojem opet se ponavlja. A ma Francuz, od Boga prokleti, Na njega ću dok je sile jadat, 1 na ovom i na drugom svijetu. „Оп nam ote božji dar, slobodu, Prirogjeno s koljenom gosjjostvo, 1 proda nas zakovano roblje! Svakomu so hoće naći Ијека, Vlastelinu nikada do vijeka." Nije dakle čudo, ako početkom ovoga vijeka veći dio vlasteoskijeh obitelji, nešto er imutak ne dopuštavaše, nešto s drugijeh uzroka, ne mogavši uporaviti svoje sinove po starom načelu,. voljeli su da, poprimivši nauke jedino u domaćijem učio-