СРЂ

566

СРЂ. — SRĐ.

Dobro, ćaće, to ću te zaisto poslušat; no te molim, puštaj me jošter koji dan nek se sasvijem odmorim, pak ću baš prionut da se izučim naški. — Hajde! budi na čemu si, odmori se, ako se zove odmor ono tvoje hrucanje po vas božiji dan. P5teži, er vrijeme izg'ubljeno u mladosti šteta je neisporavljiva.

VIII. Da poznamo Orsata. Ine ćudi, inijeli načela bijaše ovaj Vlasteličić. Ne da prijatelj mu Vlaho bijaše baš izopaeene ćudi i nepristojnijeh nacela, ne: Vlaho bijaše, kako u Dubrovniku velimo, frlesija, pak nestavan i samovoljan, sposoban nauku ali malo brižljiv; najveća mu šteta pusta Italija. Orsat također jedinac u bogata i časna starovijećnika, mjesto da bi plandovao i tjerao svoju samovolju, bijaše se, po očinu nalogu, podvrgao upravljanju domaćega gospodarstva, a uz to latio se posebnoga učenja, osobito u književnoj struci, tako da latinski klasici bijahu mu pitomina, a domaća povijest i dubrovačka književnost svagdanja i najdraža zabava. Ova književna ljubav ugnijezdi se i zagoji u njemu još s prvijem naucima koje primi u dubrovačkomu gimnaziju pod upravom nezaboravnijeh Otaca Pobožnijeh Učionica 0. Frana i O. Urbana Appendini, koji sa O. Vaskati-em i dominikancem 0. Anđelom Maslaćem onada u njemu slovijahu. Paček, kako je sam Orsat velio, on bijaše do smrti i najveće haran O. Franu, ako ono što bijaše nastavio u Dubrovniku mogao je da savrši u Firenci; er jedino po njegovu nastojanju otac, koji prije ne htijaše кб jedinca, otpusti ga za dvije godine na mudroslovne nauke u Italiju. Po povratku paka Orsat zauzme se upravljanja domaćega imutka, razmjereno, uljudno, tako da ga (što je rijetko) sami kmeti blagoslivljahu, a kuća mu napredovaše. Plemenit, duševan, iskren, a uz to učen, Orsat bijaše ures doma i domovine. Prevalivši dvadeset i petu godinu, otac kao dozrela nukovaše ga nek bira drugaricu sebi prikladnu, koja bi odložila