СРЂ

569

Na što Marijana: — Mistera, moj Pero, mistera! . . . ti ne znaš, što hoce rijeti đvije same ženske u kući! — Ha, ha, ha ! Ne znam ? Ne znarn per pratica, ma znam per grammatica 1 * Na ovu izreku nasmije se Marijana, pak zaspe na pilarsku omahivajući rukama : — Molim te, dragi, ne stueaj ! Sa svom tvojom pratikom i gramatikom ti si jošter moja lijepa djetetina. Vozi, vozi da prije dođemo doma. Bijahu da uljezu u zaton od Kolorine, kad 6uše malo dalje od sebe po krmi sa strane protivne Lovrijencu, kako da je kamen u more plesnuo. Pero se ustavi na veslima, a Marijana udušeno zavapi : Jadna ti sam, što je ono ?! — i prigne se put Pera. On odvrati sa „pss" ... i zapre očima u vis piit Vješala. Nakon malo opeta drugi kamen plesne malo bliže uz prvi. Tad Pero zaveze hitno u mrklu sjenu pod samu hrid Lovrijenčevu, tu se ustavi, i opeta zaziri u vis. Učini mu se napokon prama zraku, кб da ima na vrh Vješala sjena čeljadeta. Svu silu svoga oštroga vida sakupljena tisne iz zjenica put zamjerena cilja, namrgodi čelo, stisne zube, ustegne dihaj, gleda — zaludu! Na noći pred umorenijem okom ona sjena nestavna je кб maglica, casom se rasteže, casom sazdava, vara ga da ne zna je li istinita, ili mu se prizrijeva. Nu što se ne dade oku, dosegne uho. Trećom krati plesne kamen u more, a za kamenom dopre mu do uši nešto kao ljudski glas, ali rijeci ne razabere. U nekijem prigodama čudnovata je osjetljivost našijeh lera; mogla bi se prilikovat nekomu prirodnomu im nagonu, po komu oćute i poznaju jali ortaka, jali svog dušmanina ondje gdje jedva okom doseći mogu, bilo danom bilo noću. Naš je Pero sjenu ištom nađazrijevao, zvuk glasa ištom načuo: dosta mu je. Ne ispadajući iz sjene u koju bješe uljegao, zaveze ne već u Kolorinu nego vanka da opkoli Lovrijenčevu hrid. Marijana na рб glasa i malom dušom, spuznuta u dno krme, upita ga: — Ko je ovo za Boga ?

* izreka obična. kod nas, upotrebljena i>oj>ul posloviee kad hoee kogod reći, da ako što ne zna po iskustvu, da zna po nauku, po knjizi. (Op. pisca).