СРЂ

ĐENEVRIJA.

611

šakam za greben pokuša ga i đolazi do kotorađe, i opeta natrag u pećinu. Vidio je što je imao da vidi: kotorađa mu vrata, škrip prolaz, a kuća mu pećina. Kada se u nju povrati, sjede na ploču, sagleda naokolo, pak skunivši nahero glavu, protere radosno dlanima i zavapi: Krst mu .... sad nek me dođe kogod pokrasti! Nije ga mati još rodila u Dubrovniku. Sutra počeću ončas prenositi što imam, pak onda . .. naa !! ... (i omakne na lakat) svijem lupeškijem sinovima ! Nek se .. ..; a mi hajmo ća! — Ustane, sađe kuda se bješe uspeo, pak zaplije natrag, a sutra dan prične odmah raditi oko svoga premještenja. Jež u svojoj logi bunište napravi, a Marko Turko u svojoj pećini. Tu slamničina napola gnjila na kojoj bi spavao ; ćilim kojijem bi se pokrio, isprihitan debelijem koncem, kako vele naše žene, od popa do kovača, jedva se drži zajedno; gaćetina svakovrsnijeh, koreta, opršnjaka na dražbi kupljenijeh, pak za to poluderanijeh; vrećetina, jedna mjerila, komada gvožđa, dvije tri uzice i kožni poveći tobolac, što bijaše njegova riznica. Joh, da je kome bilo vidjeti s kojom pomnjom on bijaše prenio u pećinu ovaj tobolac, kako ga bijaše ispriveživao oko sebe da mu ne bi omaknuo u ponor, kako ga je gladio, naokolo njega igrao izbuljenijeh oči i smijao mu se divljijem osmijehom, kad ga je zdravo položio na sred pećine, u koju, da izmakne još nepuni svoj tobolac pohlepnoj grabežljivosti ortaka, bijaše se кб zvijerče skrhao ! Da je sve ovo kogod vidio, mnim, bio bi pomislio da je ono nezgromno fuštarče sašlo s pameti. A što trebuje promišljati? Svaki lakomac ima žicu mahnitosti. Marko na osamnaestoj godini već bijaše postao ukikani stari lakomac, pak je i radio oko svoga još nepuna tobčca kako stari lakomac oko svojijeh zatvora. Drhtećom rukom on ga izdigne i pokuša koliko tegli, pokuša po njemu da mu zagrhoće, naslađi se, obliže se, položi ga, pak ište gdje bi ga sakrio, er neće da leži na vidjelu. Ko zna?... može li slučaj ?... ne domisli, zđupi grozničavijem načinom objema rukama tobolac, i pokle ugleda u dnu pećine neku šupljotinu, tisne ga u nju, pak je zaramni priličnijem kamenom tako majstorski, da ni vrag ne bi pomislio da je ondje Markovo blago. Tada samo odahne, zareži polu srdito a polu radosno, i umiri se.