СРЂ

670

СРЂ. — SRĐ.

је ovi mali došo? Da ti što ne ukrade! Bude li ti uprav mjera kad ti donese ufatigano? A za što po njemu šlješ?.. . i što ti ja znam, trista drugijeh. He, moj gosparu; znate što sam jedan put rekla? Ma, ako si i vlađika, nijesi božiji svetac!... u neko doba pođi, ženo, s vragom, er si mi dodijala s tvojijem zanovetanjem! Orsat se nasmije na ovaku babinu prostost, pak joj pribode kako nehotice: — Promisli, jadna, da što će te bit fra Vice nakolečio! Bide bio koji križak po tlima, pa ne? Klara polu zbilje polu šaljivo: — U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! . . . pođi, jadan gosparu, Bog ti do! Što vatn je sad đošlo na pamet! Križak? .. . nije nego .. sad sam htjela rijet što. Daa.. . kako da sam se otišla sada od tega ispovijedat! Ima i težijeh. Opet Orsat šaljivo: — Na priliku? — Ostavi, jadan gosparu, te stvari — presiječe okosito Klara. Dasi ćete pocet rugat se nekijem stvarima, kako framasuni. Oslobodio Bog! Pi! to ne valja! govorite o čemu smo počeli. — Ne rugam se, baba moja, ne — prida ozbiljno Orsat; vidiš i sama da se šalim. Dake zaglavimo. Ti se bojiš Anice Bučice, a ja nimalo, er ćemo učinit da ne bude vidjet. — Ako ga zatvorimo u škatulu, i tad bi jom se štogod štampalo. * — Neka jom se štampava što hoće; ti ćeš dobavit Pera, pa ćeš ugovorit s njime u koji će dan doći, i priglavićeš mu da bude doći ni prije ni poslije nego kad budu zvonile dvadesti i četiri. ** — Vidiš kako mi ta nije došla na pamet. Ma hoće li pak mali htjet. doći u to doba? — Hoće. Oli cijeniš da će ga bit strah vratit se doma? Ne će n&, leri se ne straše; a paka ne će stati do ponoća sa

* Pričinilo.

** Po staromu brojenju ura bijaše to рб sata iza zahođa sunca, to jest u doba kada u crkvam zvoni „pozdrav G-ospi". Stoga i danas govori se u Dubrovniku „zvoniti dvadesti i četiri" mjesto „Zdravu Mariju". (Op. pisca).