СРЂ

678

СРЂ. — SRĐ.

Svi se brzo raspršaše, kao slama na vjetru. Elizabeta je grozno izgledala u ovome času; bljesak srdžbe, koji joj se u očima odrazivao, naličio je okrutnom pogledu njezina oca, Cara Petra. Sijedi starac stade je tješiti bogoljubnim opomenatna, i ona se umiri, te malo po malo dvorani se opet povratiše u njenu sobu. Navijestiše joj da se je povratio dvoranin, po kome poruči nasljedniku prijestolja da dođe knjoj. Podigne se, obuce se i sjede u naslonjac. Preobliči se sva i okrenuvši se k casniku, zapita ga: — Kako si našao tvoga gospodara ? — Njegova Carska Visost pregledavala je nove vojnike njegove straže, što su došli iz Njemačke. — Bože dobri, uvijek se igrati s vojnicima ! . . . — Knez je odmah za mnom krenuo, nadostavi dvoranin, i imao bi već biti ovdje. — Vrlo dobro; neka odmah uljeze, jednako i Cesarevna, netom dođe. Okrenuvši se zatim put Cirila, гебе mu : — Ti ostani ovdje, dobri starče, ti tvrdiš da ću se brzo predstaviti Božjem sudu — i bogoljubno se prekriži — pa dobro! bićeš svjedokom, da ne ću ostaviti ovaj svijet, a da ne izvršim sva obećanja, i obezbijedim svome carstvu mir, opominjuć na slogu i Ijubav one koji će njim kasnije upravljati. — Ciniš dobro, mila kćerce, odgovori redovnik. Neka te sv. Juraj, zaštitnik tvoga carstva, blagoslovi! Carica je smjerala na epohu kada je htjela lišiti prijestolja kneza Petra od Holstein-Gottorpa, koga je ona sama pozvala iz Njemacke i imenovala svojim nasljednikom. Petar, lakouman kao uvijek, ne misleći na stanje bolesne Carice, naprasito rastvori vrata njene privatne sobe i uđe nemarno, kao što je običavao u dvor ulaziti. Nije bio ni toliko obziran da digne sa prsijuh odličje pruskog ordena, koje mu je Carica bila oštro zabranila da nosi. Katarina nasuprot uđe sasvim obzirno, kako se obično ulazi u bolesničku ložnicu, i prvo što uradi, poklekne pred svečevu sliku i poljubi ruku redovnika Cirila. Elizabeta je sve