СРЂ

CRVENA VRPCA.

679

ovo opazila, i bila je toiiko zadovoljna, da nije pustila Velikoj Kneginji da je u ruku poljubi; već je privuce k svojim prsima. — Keerce шоја, reče joj, milo mi je gdje te vidim, pa i tebe, dragi sine. Sjedite. Vi druge možete izaei; neka ostane samo otac Ciril i Jelena; oni mogu slušati ono što du kazati. Svi se udaljiše, a ova se dvojica povukoše u ugao. — Moj gospodine, rece Elizabeta, kazaše mi, da se ludo vladaš u nekim stvarima, i da ne ćeš da se držiš mojih savjeta; a o tebi, gospođo, pripovijedaju mi, da voliš citanje francuskog romana, nego da budeš dobra i blaga prema svome mužu, kao što zalitijeva ženidbeni vez. Da li je ovo istina, ili ne? Imamli pravo, ili krivo? Govori ti prvi, sinko moj! — Ti si covjek i gospodar. Carević se smete na ove caričine rijeći, izgovarajući se: da nije on kriv što je nastao razđor između njega i Velike Kneginje, njegove žene. Katarina zanijece da nije blaga i nježna prema svome mužu. Elizabeta, koja se nije mogla dulje uzdržati, udarajući šakom po stolu, živo ih prekine. — Lažete! Lažete! Zar mislite da mi nije sve poznato? Zar se nadate da ćete me prevariti? A što biste mi kazali da Vas protjeram iz zemlje? Znajte, da i to mogu uraditi! I ko bi mi zapriječio? Ko? pitam Vas. Sto govorite na sve ovo? Petar vas rasrđen ustade. Elizabeta također se osovi na noge, uhvati ga za odijelo, i istrgne mu sa prsiju pruski red. Redovnik i Dama ostađoše kao prestrašeni. Petar problijedi, i slabim glasom rece, ali tako da ga je Carica mogla cuti: — Ne tjera se Carl Na ove riječi Elizabeta planu gnjevom i oštrim glasom reče: — Odmah neka se sastane Senat! Neka se sakupi državno Vijeće! Odmah, ovdje u obližnjoj sobi; imenovaću moga nasljednika. Kćerce moja, što radiš? uskliknu Ciril. Zar na ovaj nacin vršiš zadanu mi rijec? — Pitam milost za moga muža! reće Katarina. Elizabeta padne na stolicu kao pridušena.