СРЂ

680

СРЂ. — SRĐ.

— Odstranite ovu dvojicu, jedva progovori, odstranite ih; jer me ubija to što su oni ovdje. — Elizabeto Petrovna, rece redovnik svecanim glasom, promisli na smrt; oprosti i bit će ti oprošteno! A ti, klekni, Petre, i pitaj oprost u one, koja ti je učinila toliko dobra. Petar je ostao kao smeten; i nakon malo baci se na koljena. Elizabeta, kojoj kašalj zapriječi da govori, učini znak rukom, a to oni protumaciše znakom mira i oprosta. Katarina reče svome mužu jakim glasom: — Pokoravajuć se želji moje vladarice, pružam svome gospodaru ruku, i pitam oprost svih pogrješaka. Bog vidi moje srce, prepuno žarke želje za svakim dobrom carevićevim. Petar je uhvati za ruku; a redovnik ih blagoslovi. Oarica podignu glavu, i ugušenim glasom progovori: — Uvijek tako; to je jedina moja želja. A sada me pustite, moram u krevet. Bože! koliko sam pretrpjela; ne mogu dulje. Oh, moje prsi! Ne mogu disati!. ... Oh ! Silujuć se po malo, гебе Katarini: — Pozdravi mi grofa Poniatovskoga. A ti, gospodine pruski kaporale, do vidova! Veliki Knez sa svojom zaručnicom udalji se, vodeći se pod ruku i prolazeći među mnoštvom dvorana kroz dugi niz soba. Katarina je držala rubac pred očima, a oni koji su tu bili nazočni među sobom šaptahu: Pomirili su se! Elizabeta, svukavši se, zatraži u dvorkinje ključ Ivana Velikoga. Tako se je zvao jedan sandučić sa slikom i slika ovoga sveca, nad zaklopom, a u sandučiću se čuvahu razna alkolična pića. Jelena ne htjede joj dati; ali joj ga Carica ugrabi iz ruke govoreći: — Istrošile su mi se sile zbog njih. Ne mogu više, — i otvori sandučić. Proti svakoj liječničkoj odredbi popi preko mjere alkoličnog pića. A nakon malo preniješe ju u krevet u potpunoj nesvjesnici (Nastaviće se).