СРЂ

660

СРЂ. — SRĐ.

nabrškam .. . Oešće puta dođe ćaće vidjeti kako se zabavljam, istomaei mi kojigod trudnji komad „Jeđupke", i popravi mi kakvu moju faturicu,* i tako mi sve to više omiliva naše, kako ti reee, slovo. — Te faturice ja bili se okladio da su kakve pjesmice Nemoj za Boga! Ko se bavi pjesništvom trebuje da bude gospodar jezika, a ti mu još nijesi ni sluga. Poslušaj mene, bavi se prije prozom, prenosi iz tuđega jezika na svoj, opiši kakav slučaj tvoga života i ostalo ; pa kad budeš misliti i pisat naški, tada pojezija sama dolazi. — Tako me i ćaće nukuje. Ma što ćešl ti znaš mladost, kad dopre da napiše kakvu kanconetu,** cinijoj se ће . . . hee ... mi smo nešto ! — Pa kad još bude kakva vila po srijedi, ne govorim ti ništa! Kad Vlalio zacu spomenuti vilu, udari mu klinac, promisli: sad ćemo doći na nešto. Radi cesa dohvativši klobuk, što ga bješe položio kod sebe na sto, ustane i imao da se uputi, al ko da mu nešto bijaše došlo na pamet, ustavi se i rece: — Vidiš, ta tvoja rijec vila spomenula mi je neko opisanje o Viii posestrimi u versima, *** koju jedno večer ćaće onako s mjesta narico mi je, a ja, kunem ti se, da sam osto ni na nebu ni na zemlji videći u staromu toliku fantaziju i zasramio sam se sam o sebi. Prvo dođem opeta k tebi, donijeću ti je da je proštiješ. — A što si ti mislio dake o tvomu ćaći? Bit ćeš siguro, da je on kakav krpetica? Jadan sokole, znaj da je on jedan od malog broja, koji će se do brza istrijebiti u Dubrovniku, ako današnja mlađost uprav ne pripre na nauk i na gojenje našega jezika. Caći ti nije stalo da se kaže učenjakom oli pjesnikom, ali je taki da trebuje pred njim skinut kiobuk kad stane da o čemugod besjedi, a napose o našemu jeziku. Dake svakako donesi mi tu njegovu Vilu, kad dođeš drugi put. Ma čini mi se da odlaziš ...

* Djelce — tal. fattura. ** Pjesmicu (talij. canzonetta). *** Stihovima.