СРЂ
ĐENEVRIJA.
661
— Idem, idem, brate dragi, danas smo se đosta razgovarali, a još si slab pa ne bih htio da ti naudi. На ! . . ne ce mi ništa naudit, sjedi još malo. — A ja! danas ne ću. Da ti štogod i od Boga bude, ja bih mislio da sam ti ja uzrok. Ne ću dake, nego zbogom! — A ti kad hoeeš, hajde zbogom. Samo nemoj rne zaboraviti. — Još bi se i to htjelo. Zbogom! XIII. Orsat slijeđaše očima Vlaha dok izađe i zatvori za sobom vrat.a od sobe, pa ih onda povrne, okrene se malo na stranu, nasloni lakat na tunđelju, dlanom podnimi celo, i zamisli se. 0 čemu mišljaše? Bržek o svojoj prošloj nemoći? Ne. O vremenu kad bi se sasvijem okrijepio i ustao? Ne. O svojoj zaručnici, kojoj jošter ne bijaše dopušteno da ga dođe posjetiti? Ne ni o njoj. Da o čemu? On bijaše opazio ometu Vlahovu, kad prevrnuvši razgovor bješe ga nenadno zapitao o napretku u slovinskom jeziku, a potlje kad spomene viiu, кб da ga je nešto obolo — ustane i izmakne. Sto bi to značilo? — mislio je. Da bijaše pravo i zanemario svoj jezik, čemu kriti mi? Reci oblo: za nj mi nije stalo, pa bog! Ili mu je do toga da se boji mene кб dijete učitelja kada mu prut.om prijeti s nenaučene zadaće? Tu je nešto drugo. Sto? Ne dohitam. Za što ga je pak riječ vila onako žicla ? .. . He, da nema on kakvu vilu pod rukom . . . pak ... da ta vila ne bude . .. Jele Marinova ? .. . Ništa lašnje ! . . . pa.k bojeći se u duljemu razgovoru da ne bi kriješva kriješvu* istegla, hotje izmaknut!.... Eh, moja nemoć poslužila ga je! Eto više neg tri mjeseca a da mu ne bijah na vratu, on ih je zanago dobro upotrebio, primako se cilju, pak ne će da mi se oda, er se boji mojijeh ugovora. Ako bude . . . on plah i samovoljan . .. ona prosta i neuka drugijem gizdinima . .. žao mi je siroticu ! . . . Uh, ma što mislim i snijevam: — reče sam sobom, izdignuvši * Kriješva, tako se zove trešnja — u Dubrovniku, okolici i po otooima. (Op. ur.).