СРЂ

662

СРЂ. - SRĐ.

glavu i omahivajući se rukom po čelu neka bi skinuo s pameti neugodnu misao — a može li biti sve ino ?.. . da, ali sve oetaje neka tajna, koju nije litio svomu prijatelju da otkrije! . ... koja god je, s vile je! Ne ću nagliti sa sumnjom, uvjericu se po nastajnijem njegovijem posjetima. Slijeđahu prijatelji polaziti Orsata još neke dane, dok ga iznova obori ljuta groznieava pošalina. Polazio ga je i Vlaho, nu jali slučajno jali za navlaš, tri krat jedino da se našao sam s Orsatom, i koliko god je ovaj zametao, nikad ne mogaše svesti razgovor o Jeli, er Vlaho varkao bi se i šmigao bi кб jegulja, kad bi se ikoliko sjetio kuda mu prijatelj smjera, te ni za šalu nikad nije je spomenuo. Zaman je Orsat tražio ono opisanje „Vile posestrime", er je cijenio da s ote mogao bi preći na drugu; ali negda bijaše se zametnula među knjižinam, negda to, negda ovo — ele Vlahove „vile" Orsat ne dohvati se, pak što prije sumnjao to sada za stalno cijeni. Jele je u ošcima, * brižna sirotica, kako da se izbavi! Ovom misli toliko se zabrine dobri Orsat, da s nje može bit pospiješi novu nemoć, koja ćim njega opeta osami, er s prva bijaše kruta, Vlaha uslobodi da dalje potjera svoju samovolju. Prvijeh dana listopada mogao se je Orsat podići za malo casa iz postelje, i prva njegova misao, kad je već ne jedino o sebi mogao misliti, bijaše da obazna štogod o Jeli, ali kako da dopre do Đenevrije? Ne iz kuće, daJi ni iz sobe ne može da makne. Ispitivati prijatelje koji su općili s Vlahom cijenio je da je podlost, a to većma kad o tome ni ne mrmoše. Napasti otvoreno na Vlaha nemaše prava, er osvem prijateljstva ništa drugo ne veživaše ga s njime, a paka nakon svega toga moglo bi se lasno pomisliti da je kakva ljubomornost po srijedi, i tijem više štetovati onoj sirotici nego li joj koristiti. Premetao je mnogo šta po pameti, dok mu jedna pane na um. — Znam što ću — promisli — dobaviću onoga inaloga vragulića; poznam ga dobro, a i on mene. Poslušao me je neke pute kad bi mi trebovalo datrknem** kogagod do Gruža, oli * Ošci — pređjeli u vršama, u koje upada ril>a, te ne može izbjegnut. (Op. ur.). ** Govori se ne samo „trknuti se" nego i „trknuti koga" t. j- poslati koga kako teklića, da što reče ili donese. (Op. ur.).