СРЂ

ĐENEVRIJA.

665

Ovaka baba dakle služila je i sada i pomarila oko Orsata baš kako oko djeteta. Pokle doobjedova, da dopre do svoje zamjere, price iz daleka zagovarati babu Klaru. — Baba, гебе joj, nemaš ništa da mi pripoviješ nova ? Eto ima veće nego tri mjeseca da nijesam izišo na bio dan, pak sani ti lijepo došo kako lud, ne znam ništa što se događa tamo na dvoru, ko je uttiro, ko se je rodio, je li se ko vjerio.* Pripoviđi rni, jadna, što mu drago samo da mi vrijeme prođe. — Hvala Bogu! — zavapi radosno baba Klara uzdižući ruke k nebu — hvala Bogu, da si mi već progovorio, zlato moje! da već nijesi omušen kako od onomadne. — Pak, zagledajući ga nastavi: A jesi mi, Bogu milomu hvala, mrvu i prosvijetlio ! Slava Bogu, da je baba docekala da se s njome, zlato moje, razgovoriš! Nakon ovoga prvoga ijubeznoga izijeva, koji joj naravno poteće iz srea babina, sjeti se da s gosparom govori, te se brzo povrati i preuze: — Ako vam ne bude smetat, pripovidj.eću vam štogod, ma, gosparu moj, što babe znadu ne će bit za vas. — Kako ne će bit za mene"? — Vi. znate da mi službenice od velikijeh posala ne zmamo ništa .... kakvu kundurariju žensku .... — To baš i hoću ! — presijece Orsat; za velikijeh posala nemam glave, a kundurarije činiće mi se nasmijat. — Naj prvo ću vam pripovidjet, da od kad ste legli umrlo je nekoliko stare vlastele: gospar Vlaho mali, Đivo Spaleta, Đivo Vrag, Maro .... — Ostavi, vjere ti, ne stucaj! Bili su stari, Bog im do vječni pokoj ! Prođimo na žive. — A nijeste mi rekli, da vam pripovijem ko je umro?... — Jesam, tako da nešto rečem; ma kad sam ti i ja o dlaci osto, cijeniš li da mi je mio razgovor o pokojnijem? — Da, da, ne ću, moje zlat. . ., moj gosparu; nemojte se samo kosit. — Ne kosim se, baba moja, nego jedino sam te opomenuo. — Kad ćete kundurarije, evo jedne. Prošastijeh dana

* Jeđnako 11 smislu „zaručio". Op. ured.