СРЂ

LANJSKI BADNJAK

715

Taman bio gotov s njime, pa ga prislonio uza zid, kad na vrata mali Jovo Mićunov: — Da ti je zdravo glava Ivane! umrije ti noćas pobratim Stevan; kaže mi nekako žalosno. Mene, brate, кб da nešto posijece po životu, navale mi same suze, te se jedva uvukoh u ognjište. — Zar baš danas, mili pobratime! mislim u sebi i ne mogu da se snađem. Navrele mi suze pa placem кб malo dijete. Dođe mi sin i nevjesta, pitaju me što je, a ja im kazab crni glas. — 'Ajde, sine; recem Nikoli; snesi badnjak u podrum, kad nam je eto svanuo erni Božić. Kako smo prošli ove dane veselja, možete da sami promislite. — Kako je cudan ovaj svijet! mislim u sebi. Osvanuo mu dan veselja i on se veseli jer ima i zašto, a meni nije biio suđeno, nego da placem, tugu mučim i nikom ne kazujem. Ostadosmo to vecer pri ognju bez badnjaka, bez domaćeg veselja. Svi se zagledali u oganj pa mucimo кб nijemi, i samo što suze otiremo. Niko mi od kuće ne pođe na veselje po selu, a k meni dođoše samo neki iz susjestva da me u nesreći tješe. A što je drugoga i briga za moj crni Božić, kad je njima Bog dao da rnogu biti veseli. »Bože! voija tvoja!« kažem u sebi, pa kad promislih, da sigurno nijesam danas ja sam jadan i žalostan, učini mi se malo lakše . . . — I eno lanjskog badnjaka, suve i požutjele kite, živa svjedoka mog crnog Božića i prave pobratimske ljubavi između mene i pok. Stevana; završi od jednom kum Ivan da prića, dignuvši se na noge i pokazujuć rukom na badnjak pred ognjištem. Mitar je slušao pričanje kuma Ivana a da ga ni riječi prekinuo nije, samo što bi kadikad teško i duboko huknuo. — Ej! poštena dušo, pravi prijatelju i brate! skoči se od jednom Mitar odmotavajuć saruk, kad kum Ivan svrši pričanjem. Tako je, brate! Ti si izgubio svog naj vjernijeg druga svoga pobratima a moga rođenoga brata, za kojim sam i ja kukao kao sinja kukavica, pa sad nemam ni ja brata ni ti pobratima. Nego, brate Ivane, može li ti srce pristati, da ja moga