СРЂ

716

brata, dobrog Stevana, zamijenim, pa da se ja i ti, pred svjedokom, onim lanjskim badnjakom, koga ne bi suđeno pok. Stevanu da ga vidi, pobratimo i živemo kao braća. Kum Ivan se malo bolje ispravi i digne kapu s glave. Poustajemo svi. Mitar i kum Ivan izmijene kape, uhvate se u zagrljaj, pa se ljube i bratime, a svjedoči im lanjski badnjak. I drže se tvrdo dva starca, pa se ne puštaju nego se ljube i i uzdišu. Kad se u neke otpustiše, pogledam ja oko sebe, te vidjeh, kako jaki oganj s popreta jasno i bistro igra u očima svijeh, jer su bile orošene iskrenom suzom, koju hladna srca ne mogu da razumiju. — Neka je u sto dobrijeh časal potvrdimo svi pobratimstvo. — Nikola, sine! vikne glasno kum Ivan. Pali sine puške, da jeknu кб top, jer vidiš, da ti je ćaća opet stekao iskrena pobratima. Nikola izleti iz ognjišta a kum Ivan za njime, da prihvati i unese badnjak. I dok je starac, tresuć se u cijelom životu, unosio prilično teški badnjak u ognjište, da ga na vatru navali i, po običaju, prespe šenicom i prekrsti vinom, dotle su se u avliji razlijegale tri puške, kč tri groma, a jeka im se razbjegne svijetom da mu veselo priča, kako je kum Ivan opet stekao pobratima, jer: svi smo jedno, svi smo braća. Dubrovnik o Božiću 1906.