СРЂ

ĐENEVRIJA.

757

dlakam, rokao bi da su soja maejijeli brka. Ovaki obraz su dva sijera oka ispod gustijeh i polusijedijeh obrva zaziri da vidi ko bijaše zakucao i uljegao, ko li paka izišao. I netom onaj koji bijaše izišao zamakne za nuglo od ulice, otvori se prozor, a ono lice pronikne kroza nj, i glasom osidjelice zazove dvaš: — Baba Klara, o baba Klara! Ne pitaj udari li Klari klinae u srce na taj sebi dobro poznati glas. Ne dade joj se drugo, neg da otvori prozor, što je odgovarao onome s koga se bješe čuo onaj glas, glas Anice Bucice (er ona to bijaše), pa će joj malo ožeto : — Evo me, gospođa Anica, što ste htjeli zapovidjet? — Kako je Orsat danaske ? Je li kako objedovo ? — Ide na bolje, a objeduje kako mu liječnik dopusti. — Ta, ta, ta, sve liječnik, sve lijecnik ! . . . . Ako bude stati sve na lijecniku neće nigda ozdravit, reci mu od moje strane, i dobro. A je li gospođa doma ? — Za služit vas. — Hoće li doć' večeras u mene? — Da vam pravo rečem, ne znam. Nije govorila da će izlazit. — A opet si dobavila maloga lera; vidjela sam ga da je nešto iznio, biće da vune! — Hm, vražije kundurice, za to si me i zvala! — zamrmlja Klara u sebi, pak nastavi da je razumije: A što hoćete, gospo Anica, zima pristupa, red je pripravit što je za nje. — A ne biste vi djevojke to mogle ufatigat bez davat iz kuće ? Sad su noći produljile. Na što Klara tresukajući svijem životom i pokošeno: Ne stojimo, gospo moja, zaludu, ne (kako ti — priloži u sebi). Mi fatigamo što je za debljega, a ono je za gospara. 0 ! . . . zovu me ! . .. i obazdre se na se s odzivom : »Evo me ončas!« pak: „Prostite, gospo Anica, zove me gospar Orsat. . . sluga vam sam !" — i zatvori prozor ne čekajući da gospođa Anica bude je prva otpustiti, što mladijem službenicam bila bi velika pogreška, ali baba Klara da je mogla i što grđe bila bi opravila Anici Bučici, jer je znala da su joj za plećima gospođa i Orsat, njezino zlato. Sa svijem tijem čim se odmakne dva ko-

*