СРЂ

IZ MOJE LOVAČKE TORBE. Napisao Don Marko Vežić, Jadrtovac, Šibenik. 1. Hoćemo li, gospodine! — Hoćemo li, gospodine? — Ko si? sprednem ja sa nenadne, kad svu pomnju bio sasuo u nešto zanimive knjige, što ispred mene ustrpljivo čuči. Na dvoru led, da te Bog ucuva; nema, već sve odnese i sa jadne čeljadi i kožu zguli, a ozd6, ispod pendžera, ucka Jakov, pasja para, da me mami, ne će li me i odmamiti, na dočku bena. Taman tuknuše cetiri ure na mome zanovetalu poviše glave; sunce pri zatonu, a onaj opet vjetar podsuncar liže, oblizuje i vrijucka, da te ne bi onako ni sarajevski brico i bez vode i bez sapuna. — Ne ćeš, Jakove, isleišati, i odoljeti, led je pusti; a džaba ti i tamo ti lovina; mala za tim šteta, jer se u mene koči i holi puna bakra pogrijača, kisela kupusa i krmetine, još od prekojuče, pa samo spiri vatru, pogrij, naspi se, rizavcem polovnikom oblij, u postelji se zašuškaj i bukti, a ako je bura dokona i do đisauja joj je, eno joj uzdolja i nizdolja, uski joj klanci i grlesina prozjajina, niko joj ih nije prenio na druge strane, pa neka žvižđe i koprca se. Već se ja bojim zamjerke, što naj pametniji u selu, i eto ga na, na pazar iznosim svoje meso, da se oda nj natežu i čepušaju led i pometanija, a ti opet, matora vučina, da te pozna i onaj trtak u sulioj zidini ko i noćna jejina u dlibini, pa se puškom zametno, a tamo lova ne donijeli. — Otkada to, ti i taki govori, gospodine, sa vašili usta! podjariće Jakov. A da je nije ni proustio, jer nas eto, niza selo opučismo; na dočki se nađosmo i porazmjestimo se. Bene i dočka! Sta je to? upitaćeš ti, lacmanski sine. Evo ovo i ovako, kapo moja bez gajtana. Svilo se i pristranilo moje selašce uza kusić izbrježite proplanice, s bure ga ljubi i