СРЂ

402

СРЂ. — SRĐ.

nesretnoga Karla Alberta, koji se poslije poraza kod Novare (1849.) bijaše odrekao krune na korist svojega prvorođenca, jasno pokaza da za nicim drugim ne ide, nego da Italiji povrati prijašnji sjaj, prijašnju moć; da cijeli poluotok zđruži pod bijeli križ od Savoje. Znajući Carducci to, prikaza mu boli, patnje i stradanje raskomadane Italije, potičući ga i kao viteza i kao kralja, da se požuri i oslobodi od sramote majku domovinu: Pietii de la gran donna, o cavaliere, O rege, o flglio ! In forza altrui condotta Questa dolente il suo Cesare chiama : Mille stannole attorno ombre severe C' han la persona di piu punte rotta E guardan pure in te con muta brama. 1859. godine zametne se onaj znameniti rat, te imaše da odredi sudbinom Italije. Godinu prije bijahu Napoleon 111. i talijanski ministar Cavour na sastanku od Plombieres- a odlučili da navijeste rat Austriji. Prije nego će krenuti iz Pariza, javi Napoleon cijeloj Evropi, da je nakanio oslobođiti Italiju od Alapa do Jadranskoga mora. Ali hvastavac, komu trebaše bojnih lovorika da učvrsti svoje rasklimano prijestolje, pogazi prvom prigodom svoju carsku rijec, kako bijaše krenuo vjerom nesretnome Maksimilijanu Austrijskome, koga prepusti u Meksihu svojoj sudbini, pošto ga bijaše varavim svojim obećanjima poslao u susret stalnoj smrti. Kod Montebello, Palestro, Magenta, Solferino i San Martino pobijediše Talijanci austrijske vojske, i već se činilo, kao da će dvoglavi orao za uvijek odletjeti iz Italije, kad Napoleon primirjem od Viilafranca uništi opet svaku nadu. Carducci, koga zanesoše pobjede Talijanaca, a ljuto u dušu dirnu vjerolomstvo Napoleonovo, dade oduška svojim čuvstvima u nekoliko pjesama, koje odvajaju sa žarkog patriotičnog osjećaja. U sonetu Montebello predbacuje tuđincu, da je tlačio njegov narod, dok spavaše tvrdim snom nehajstva, a sada da bježi, pošto se probudio i latio oružja : T' urta e rompe e disperde, o ladron rio, Italia. a fronte; e a tergo poi ti lancia La vendetta de' popoli e di Dio. U Palestro spominje narodu svetu dužnost, da Viktora Emanuela ovjenča kraljevskom krunom, jer je on to zaslužio, kad se zakleo, da ne će mirovati, dok i posljednjeg tuđinca ne potjera iz Italije, te da tu zakletvu ispuni :