СРЂ

PJESNIKOVA TAJNA

439

Nakon malo casova muka, slatki glas nastavi, tiho, skoro bojažljivo: —» Imali biste joj vi nadjenut jedno ime; vi koji ste pjesnik. — Vi znate? — uskliknuh —• Vi me poznajete? — Da, gospodine — odvrati. — Čitala sam jednu vašu novelu u stihovima: Luisa. — Vi ste čitali Luisu? Umukosmo obojica za nekoliko trenutaka. Duboko, divno ganuće ne dalo mi da progovorim; ona bijaše ostala začuđena osjećajući toliko ganuća u mome glasu. — Vidite da vas poznajem mnogo, prihvati ona dopokon. — Luisa me je činila toliko plakati. Nijesam mogla vjerovati da je ono napisao čovjek. Doznah danas od jednog gospodina Talijanca da ste baš Vi. Mišljah da je ono koja djevojka napisala, kakva Luisa. Oh kako sam je željela poznati! — I ja željah poznati Vas. Ove mi riječi izmakoše, i odmah umuknuh. Ne znah, da li sam ih morao razjasniti; međutim ona opazi da je kasno, i ode. Nešto me u njezinu pozdravu dirnu neugodno, i sprovedoh noć užasno nemirno, misleći da mi je ona bila za jedan čas mnogo blizu, pa da se je od mene udaljila. Stavno bila je našla da su budalaste ili odveć smione zadnje moje riječi. Bijah zabrinut i veseo zajedno, jer mi se činilo kao da sam uvidio malo njezinog osjećaia. Kako bijaše fino, kako bijaše uzvisito! Sada valjalo je odmah rastjerati dvoumicu. Usnuh prije zore, i snivah da sam sve pričao, sve, Mrs. Yvesovoj, a da je njezin slađani glas brujao: znala sam, znala sam: ali da joj lice bijaše ipak turobno.