СРЂ

538

СРЂ. — SRĐ.

mi se kagkod da uviđam na tarasi oblik njezin, ali rađi svoje kratkovidnosti i sjene šuma, što se s brda pružala na gostionicu, uvijek bi ostao u nekoj dvoumici. Kako mi je bilo neugodno naglo nestajanje svjetlosti s prozora, kako sam mučio tada srce i maštu, ne ću ovdje ni spomenuti. Moje je stanje bilo neka mješavina, neko neprestano kolebanje radosti i muke, čim bih sebe sve tjesnije k njoj privezao, osjećajući sve to više da ona misli na me. Bili smo se rastali na ravnici Sv. Nazara hladno ; nijesam više s njom ni riječi progovorio, a nakon tri dni već mi se ćinilo da, kad bismo se našli sami, govorili bismo kao ljubavnici. Cetvrtog dana poslije podne susretoh je po stepenicama gostionice. Pozdravi me tako hladno, da svi moji snovi za jedan čas iščezoše; pa me zapita osmjehivajući se, da li sam na nju srdit. Prosvjedovah, veleći da se držah na strani, jer je viđah zaposlenu sa suprugom; te nijesam htio biti nespretan. Mrs. Yves porumeni kao vatra, odvrati mi da je znala, i da je govorila samo od šale; nadoda da bi me htjela nješto zapitati o mojim knjigama, pa i o drugim knjigama talijanskim. Urekosmo, da ćemo se sastati u pet sahata pod madjalima.