СРЂ

P.JESNIKOVA TAJNA

587

„Kad mc budeš ljubila!' kazivah sam sobom. „Kad budeš htjela i ne litjela ispovijedati I" Ne htijah misliti da nije slobodna; cinilo mi se da bi postala slobodna ljubeći me; i pritisnuo sam prsi rukama s\ojim. Zbilja moje prsi bijahu odveć uske za toliku radost; one su se lamale pod tim dojmom. Osjecah potrebu da se izmorim. i na dugo se išetah obilazeći doline i šume, koracajući na skokove, kao da sam valovima pognan, smijući se samome sebi, grdeći u veselom ganuću nijema stabla i kamenje koje nije ništa shvatalo. Eto kako me je opijao sam miris jakog pića. Malo когабаја daleko od gostionice, gdje prispjeh kasno, susretoh Mrs. Yvesovu, koja je pod rukom vodila, blijeda, mršava, očito bolesna gospodina. Bijaše lako pogoditi ko je. Visok, suhonjav, izgledao je kao da mu je pedeset godina; bijaše turobna i mrka lica, a u pogledu mu neka napetost nepoćudna. Gospođa me pozdravi; muž joj kao da me nije ni vidio. Za tri dana nijesam više imao prilike da govorim s Mrs. Yvesovom. Ona bijaše uvijek sa svojim oporavljenikom; malko bi šetali, a na dugo bi sjedali pod madjalima. Ona me pozdravljaše sa svojom ozbiljnom blagošću, ali nije tražila da zapodjene govor sa ninom, niti sam ja tražio da s njom govorim; ipak se naše oći ne rijetko susretaliu, a činilo mi se da joj je drago blizu mene; ono isto veće suzdržanje, što joj je nametala nazočnost muža, činilo mi se puno miiine. Kadgod bi mu ona čitala novine; ja bili se tada činio ko da čitam druge novine; stao bi njoj tako blizu da je mogu slušati. Kad bi se ona dosjetila, osjećah to za koji čas u njezinu glasu. Lijepa gospođa, koja je ružom mirisala, često bi se razgovarala prijateljski s Yvesovom, i po koju bi riječ izmijenila s njenim namrgođenim suprugom. Potražili da se s njom bliže upoznam, ne bi li đoznao štogod i ako neposredno, o Mr. Yvesovoj, ali kasnije učini mi se da razabirem u nje pogledu da joj je to žao; bijah sretan i time, a od onog doba uklonih se gospođi. Mr. Violet imala je zadnju sobu na zapadnom krilu drugoga poda, i obližnju tarasu. U večer bi sjedala s mužem u čitalačkoj đvornici do devet sahata; pak bi zajedno otišli. Ja bih tada izišao, noseći sobom blago njezina pogleda, njezina pozdrava; te bih ostao vani sve dok se na malim prozorima vidjela svjetlost. Cinilo