СРЂ

536

СРЂ. — SRĐ.

u svojoj skromnoj starosti. — Ako idete tražiti poezije, želim vam također dobru sreću! Ona je željela da ja odem, ali nijesam htio otic'i na ovaj način. U onoj tišini, u muku što nastade, čulo se muklo brujanje vode koja je padala s livade. — Cujte poeziju, kako zovc! — rekoli — Poezija je ovdje. Opazih kako se je Mrs. Yves namrgodila. Ne odgovori ništa; slikala je hitno; njezine se oči pomicahu hitro od crkve na album i obratno. — Ne čini li vam se da je ovo poezija? — nadodah. — Da — odvrati malo uskošeno — a puno mi je drago što ne znam kuda prolazi ova poezija toliko čista, jer valjda prolazi kroz sasvim prostu cijev. — Gospođo — rekoh joj — bojim se da vi nijeste dobro shvatili sinoć jednu moju riječ. — Ne znam koja je to rijec —- odvrati hladno. — Ja ne pazim mnogo na riječi. Mislite li da bi bila uprav nesreća da nijesam onu riječ shvatila? — Dakako, gospođo ! Mrs. Yves osmjehne se srebrnim glasom. — Ovo je preveć talijanski za me — reče ona. — Rekoh vam nastavih, ne pazeći na njenu ironiju da sam vas želio poznati, a Vi ste uzeli valjada ovc rijeoi kao prostu udvornost. Ne pravim komplimente. Zelio sam Vas poznati jedino, jer natrag mnogo godina čuo sam Vaš glas, a da Vas nijesam vidio u licu. Podigne naglo glavu od slike i pogleda me začuđena. Sada duša njezina nije mi više bila toliko zatvorena; mogao sam joj je vidjeti u dno očiju, kad je kazivala : — Cfdje ste me čuli"? — To ne mari mnogo — odvratih. — Samo bijaše mi žao da jedan ravnodušan izraz bude smatran budalaštinom. Sađa oprostite; ostavljam vas da slikate u rniru. Oprostih se, osjećajući svoju prednost, i ne htjev je izgubiti. Ona, dosjetih se, bijaše napastovana, da ine zadrži, ali ne učini toga. Otidoh da razmišljam na svoju malu pobjedu, u hladu obližnje doline, da mislim još na osobitu zamamu ironije onog lica i onog glasa.