СРЂ

PJESNIKOVA TAJNA. Napisao A. Fogazzaro preveo M. Grgurić. V. Sutridan poranih rano i siđoh u šest sah. te je odmah stadoh čekati; ludo, jer nije bilo vjerojatno da siđe prije sedam i рб, ili osam. Siđe na devet sah.. a vidjeh je samo caskom ; valjada je bila popila čaj u svojoj sobi. Ode odmah s jednim momkom koji joj nosaše stolicu, štit od sunca i album. Sobar mi reče da ide slikati, a da je onaj momčić ima dopratiti do crkve sv. Nazara. Bijah odlucio, ma kako ona stvar shvatila, da s njom progovorim ; рб sahata kasnije krenuh put Sv. Nazara. S kojim trepetom u srcu, s kojom pometnjom misli, kojim trnudem svega tijela prevalih onaj put! Obuzet mišlju da joj imam kazati odlučnijeh riječi, iđah, iđah, a da nijesam pazio na put, tjeran nag'onom ; ne čujah nego glasove, ne viđah nego slike svoje misli. Malo časaka dalje od Sv. Nazara susretoh momka, koji mi reče sam : — Gospođa je dolje blizu crkve. Ne znam da li je mislio da sam joj muž, ili ko drugi: meni se učinilo da je to glas Neznanoga, koji mi bijaše poslao onaj san. Gospođa Yves bila je sred ravnice, malo daleko od puta, i slikaše. Podigne glavu, ugleda me i nastavi crtanje. Sađoh polagano do ravnice i ustavih se malo koračaja od nje. Ona me pogleda iz nova, odvrati posmjehom mom pozdravu i povrati se mukom svojoj radnji. Ja nijesam znao još čitati mukle riječi, koje se skrivahu u njenim osmjesima; ipak mi se pričinjaše da one bijahu bodljikave. Približih se, i govorismo malo o longobardskoj crkvi, koju je ona slikala. Ponašanje gospođe bijaše prijazno, ali usput ravnodušno. — Nađoh dobro — reče mi odvraćajući mojim riječima o slikovitom položaju crkvice, koja mi se pričinjala sva ugnuta