СРЂ

654

СРЂ. — SRĐ.

republike Meksiha. Naj prije bi bio za uvijek uništen u novom svijetu demokratsko-republikanski princip; zatim bi na mjesto anglosaskog roda stupilo romansko pleme u cijelom svojem sjaju i svojoj moći; napokon bi sjeverna Amerika postala za Francesku ono, što bijaše Indija za Englesku. Uspjeh ove politike jamčio je Franeeskoj ne samo u Evropi, već i u novom svijetu prvo mjesto. Ovaj krasni san vanjske politike tako zamami svojim sjajem Napoleona, da mu se prepusti sa cijelom svojom dušom. Ali, mješte da vidi pobjedu svojega plana, sruši se u propast. Dok se o ovoj politici govorilo i raspravljalo na franceskom dvoru, življaše na ubavoj obali jadranskoga mora, u neposrednoj blizini Trijesta, u svojem vilinskom dvorcu Miramaru nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan Josip. Ma i da mu ne bijaše nego SOgod., mogao je sa ponosom i zadovoljstvom gledati na svoju prošlost, jer toliko kao vrhovni zapovjednik austrijske ratne mornarice, koliko kao glavni guverner lombardijsko-venecijanskoga carstva bijaše stekao neprolaznili zasluga. Sada življaše sa svojom suprugom Karlotom u čarobnom svojem dvorcu, baveći se isključivo i jedino svojim obljubljenim predmetima; glazbom, slikanjem i pjesmom. U tišini ove tako mile zabiti dođe k njemu s franceskoga dvora oficijalni upit, da li bi bio voijan sjesti na prijestolje, te seimaše utemeljiti u Meksihu. Nadvojvoda Maksimilijan bijaše se već godine 1856. sastao sa Napoleonom u St. Cloudu, ali tada se ne prozbori ni riječi o Meksičkoj kruni, stoga je shvatljivo, da je oficijozni upit franceskoga cara zapanjio i donekle smeo Maksimilijana. Како nam odgojitelji nadvojvode u svojim uspomenama pripovijedaju, pokaza Maksimilijan vee u prvoj mladosti sasvim romantičnu prirodu. Idealnost njegove duše izbijaše iz svakog njegova djela, iz svake njegove riječi. Njegov duh, stvoren i pristupan svemu, što bijaše plemenito, lijepo, uzvišeno, ne sanjaše nego o velikim djelima, o lovorikama. Lasno je razumjeti, da je Napoleonova riječ jako i silno djelovala na ovako romantičnu dušu. Malo po malo zaokupi Maksimilijanovo srce čvrsto uvjerenje, da bi njemu povjerena zemlja, pod njegovim blagiin skeptrom, došla do potpune sreće, kad bi se samo ispunila