СРЂ

824

СРЂ. - SRĐ

Camac se pomalo okrenu prama selu i lagano se primicao. * * * Ci6e eno zora. Zvijezde gube svjetlost. Mjescc skroz poblijedio, a selo kao da se kupa u пзкој plavetnoj svjctlosti. Nova zora zaokupi u svoje krilo eijelu okolicu. Hladan vjetar dunuijacom brzinom tjerao čamac prama selu. Na, sad ce pod selo. Udari o kamen. On se strese i prenu. A na bijeL'j kućici, cak do tnora, otvore se vrata. Mlađa djevojka pogleda na more i vrisne. — Ružo ! — Lujo ! za Boga. — Ne plaši se. Sada je čas. Nešto sam naumio i htio ti reći. — Ali moji! On?... Uvijek se okolo navija. Kada sam se noćas povratila, vidjela sam ga. lz očiju mu vatra skače. — Još je rano Ružo ! Svi spavaju. Iskoči iz čamca odvažno i uljegne kroz vrata. — Ružo! odlučio sam otići u svijet. Meni u selu dalje nije ostanka. Moji se protive, a tvoji me mrze. Mrzi me i selo, u kome jedinom moja sreća pliva. Ne mogu ti kriti. Bez tebe moj život bio bi pust i nesretan. Odoljeti ne mogu. — A Lujo ! — Matere moje mlijeko njihovog je roda. Pomiješano je od stotinu godina. Nema razloga da mrze na svoje. A ljubav nije nigda tuđa. Ona spaja cijelo ljudstvo. 0 njezirioj niti visi zadovoljstvo cijelog svijeta. U njoj se kupa raskoš života i cvate slast u ovim tužnim zemaljskim okovima. Ceznem samo za ovim rodnim pragom. Sve bi sile uložio da mu pomognem, a oni me mrze i moram bježati!.. . — Ne, Lujo, tebe niko mrzjeti ne može. — Druge nam pomoći nema Ružo ! Idem da jednoć mogu usrećiti tebe i sebe. Ona mu pogleda u oči. Iskren je, odvažan i dobar. Smuti se. Na istoku crvenilo se nebo кб plamen. Jutrnji morski vazduh i opojni njegov miris okrjepljuje opet život. I nada se povraća, a u nadi sreća, koja se ipak nigda dostignuti ne može.