СРЂ

Pripovijetka o djevojci bez ruka u našoj literaturi. Frano Kulišić. —

Dubrovnik. — 2 —

Sjem ove versije nalazi se kod Vuka još jedna, a to je Careva kći ovca (kao № 28. u istoj zbirei). Ovu pripovijetku saopćuje Vuk ovako : »Imaše nekakav car ženu koju preko načina milovaše. Oni od svoga srca nemadijahu ništa drugo do jednu jedinicu šćer, koja već bješe prispjela za udaju. Ova carica razboli se i kad vidi da ne će ostati, nego da će umrijeti, zazove muža cara, i suze roneći, na četiri oka гебе mu : „Evo se približila pošljednja ura moje čaše, i ja ću umrijeti priđe no treći kokoti zapoju, i ja znam da se ti ne možeš proći da se ne ženiš, i bila ti sreća ! i prosto ti bilo od Boga i od mene grešnice! ali tako ti ovoga i onoga svijeta, 6uj me i poslušaj me što ću ti reći: evo ti prsten, i koju đevojku nađeš i isprosiš, nemoj je vjenčati ako joj ovi prsten ne uzide dobro na prvi prst desne ruke, i zaklinjem te po triput od neba do zemlje, da onu đevojku sebe vjenčaš mjesto mene kojoj pristane najljevše na ruku, a ako me ne poslušaš, sve što radio i o čemu se Bogu molio sve ti uzalud i naopako obršilo, i od tebe ne ostalo traga." Car joj se obeća i zakune da ne će vjenčati nikakve đevojke ako joj dobro ne uzide oni prsten i ako je ne bi našao, da se ne će ni oženiti. Carica mu na to odgovori: „Naći ćeš je, samo ne prestupi kletve da te ljuta zmija ne uvjede", i tek što ovo izreče, izda nu. Car po smrti ženinoj pošlje sluge po onome gradu da obiduju sve đevojke hoće li kojoj oni prsten dobro ići, ali kad u gradu ne nadoše, posla ih po bijelome svijetu da traže eda bi se po sreći koja našla, ali sve zaludu. Sluge se vrnuše nakom toliko sile vremena i kažu caru da u svijetu đevojke ne nađoše kojoj ne bi ili prevelik ili preuzak ovi prsten. Car se na čudu nađe šta će kako li će: htio bi se ženiti, a đevojke nema, htio bi