СРЂ

ОЦЈЕНЕ И ПРИКАЗИ. — OCJENE I PRIKAZI.

Josip Miličić, Pjesme. Naklada hrv. akad. društva „Zvonimir", Веб. Tisak Ch. Reissera sinovi, Веб V. 1907. Rijetkost je kod nas naiei na ovako fino i ukusno opremljenu knjigu, kao što su pjesme g. Miličića. Lijep format, fina hartija, izvrsna štampa, simpatičan raspored, a uz to je knjiga urešena i umjetničkom stranom od slikara T. Krizmana, što, budi mimogred rečeno, nije baš sjajno ispalo. A kakva je sadržina ? — J. Miličić je mlad čovjek, đak je na filosofskom fakultetu bečke universe, čovjek je, koji je svoj pjesnički rad tek ovom knjigom započeo, a pjeva još odavna, pjeva mnogo i uvijek, pjeva, jer treba da pjeva, te je od prije više puta pokueavao na vrata uredništava naših listova, te kao svakom mlađom početniku, nijesu baš uvijek bila otvorena. „Savremenik" mu je otvorio jednu svoju stranieu par mjeseca prije izlaska ove zbirke pjesama. Mnogi će kazati, da ovo ne spada u sadržinu knjige, a ja velim, da spada, jer same ove pjesme nijesu dovoljne da se reče tačan sud o njima, jer poznavajući Miličića čovjeka, vidjećeš da to mnogo djeluje na upečatak dobiven čitanjem njegove knjižice. Tu nema mnogo pjesama, ali ima ih svakih, a broj lijepijeh i gracijoznijeh nije da zaostaje. Misao se po koja javi lijepa, po nekada i otmena, samo je koji put po malo iskvarena stihom. Stihovi naime često hramlju, jer su na više mjesta izgubili harmoničnost, a to zbog toga, što se g. Miličić regbi nije nikad ni sjetio da pripazi na naglašivanje riječi. Što još čini da pjesme gube, to su prevelika pokraćivanja riječi, naravno radi stiha, ali po neki put prolazi to u nemilu neugodnost uhu, a često prijede i u gramatičku pogrješku. Uzalud, ne da se sve apostrofovati. Ne bi pjesnik bio ni malo izgubio, da je na izvjesnim mjestima