СРЂ

920 СРЂ. — SRĐ.

ima sa Olivom zajedničko i mijenjanje listova osim siječenja ruka. Docim u „Lijepoj Heleni" dobrovoljno siječenje ruka ne postoji, nego docnije, kad ona bješe prisiljena da ostavi muževu domovinu, pratilac postavivši je u more da joj spase život, siječe joj jednu ruku a da se ne zna ni uzroka zato. Svakako prvo umjetničko izrađenje ove legende učinio je Filip de Beaumanoir sa natpisom Romcin de la Manelcine, koji je mnogo sličan Olivi. Prva novela desetog dana Pecorona od Ivana Fjorentinca (1378) ima npr. sadržinu, kako Dionizija, koi francuskog kralja bježi od oca samo da ne uzme nekog starca od 70 godina. Dođe u Englešku, vjenča je kralj ; on ode u rat, a za to vrijeme ona bi potvorena s čega na novo bježi. Iskrea se u Genovu, odakle u Rim, i odgoji dva sina. Doba je križarskih vojana. U Rimu su kralj fraicuski i engleški do pape; Dionizija otkrije tom prilikom papi čitavu tajnu i dođe do spoznanja. — Eto tako se ova legenda raširila po svim literaturama, a bila je obrađivana ne samo kao neki čudnovati događaj, nego u svojstvu novela i pripovijesti, te se pričahu ne samo strahopočitanjem prema čudotvornoj nekoj sili, nego i kao vesela pripovijetka u besposlenu društvu. Engleški pisac Gotfred Chaueer napisao je takoder legendu ove vrsta: Man of laiv's Tale. Konstanca, kći rimskog cara, udata je očevom voljom za nekog Sultana, koji se zbog nje pokrstio, a kog je majka, fanatična muslimanka, dala ubiti. I baš tada Kostanca bi bačena u jednu lađu u ruke sudbine. Poslije duga putovanja dođe u Englešku, gdje je, konakovala kod upravnika neke provincije i učini, da se ovaj pokrsti. Stoga što se otela pohoti nekog baruna, ovaj (barun) je potvori sa nekog ubistva i bi osuđena na smrt. Pobjegne nekim čudom, te izvrši i treće pokrštenje, a to Allaha, kralja zemlje, i vjenča se s njim, itd. 1 Wesselovsky se pozabavio sa pripovijetkama narodnim raznijeh naroda, tako i sa djevojkom bez ruka. U Nijemacase ova] nalazi u zbirci braće Grimma pod № 31. Tu fali očeva ljubav, ali zato vidimo posječene ruke, koje su kasnije čudo-

1 v. Sandras: Etuđe sur Chaucer, Paris, 1859. str. 20.4-214.