СРЂ

PETAR VUKMIRICA.

М. В. — Varivode.

I. Od sjevera k jugu pruža se dugačka poširoka dolina, bez osobitog imena. Sa zapadne i istočne strane dižu joj se visoke stijene, od njili se spuštaju pristranci zarasli šumom, a sredinom je polje kroz koje teče ojak potočić, te izvire u vrh doline pod visokom glavicom. U poiju su žita, vinogradi, livade i cvijetne rudine. Klima je umjerena. Zeleno šipražje, niska zelena trava, ono kamenje sa svim jamama i pećinama punilo je dušu maloga Petra. Koliko su mu oci obuhvaćale, toliko mu se je duša širila i sve ono u se skupljala i u tom uživala; u toj tvorčevoj prirodi nalazila je duša Petrova veličinu, svetinju mira. I bješe cudnovato to dijete, koje bi se svakom zgodom izmaklo i našlo onamo gdje ga srce vuče, tamo oko cvijetnih rudina, oko obale potočića, ili bi se diglo i do golih visokih stijena, te pronalazilo i brojilo nova otkrića. Ali kad bi se naj milije osjećao u svom čavrljanju, čuo bi majčinu viku, koja bi odlijegala kroz dolinu, udarajući u njene suprotne strane, i on bi morao ostaviv tek možda naj noviji zanimljivi pronalazak, brzim krokom primicati se kući ne odzivajući se nikada, da ne znaju gdje je bio. Poslije nekoliko vremena oglasi zvono u dolini smrt Petrove majke Save, i odnesoše je i zakopaše u grob. Ostade sam Petar, koji je i onako odavno oca izgubio, u tek navršenoj dvanaestoj godini, s osmogodišnjom sestricom. Sestru uiu odnesoše ujaci, da je uzdrže a njega dadoše u najam Đurašinu Dukiću, naj bogatijem gospodaru u dolini. Sad se Petar nađe u tuđoj kući. I odmah poče da premišlja, kako da se vlada. I on, kad je vidio u prirodi, koju je