СРЂ

GrARIBALDI I NJEGOVO DOBA

1089

sardinskoga kralja u Lombardiju, koji je tim korakom иаробео bio rat za oslobođenje domovine. U Italiji vladaše po većim gradovima velika napetost i trvenje, a osobito u Lombardiji, gdje doticaji između građana i vojske postajahu svakim danom nesnošljiviji. Rodoljubi upotrebljavahu svaku prigodu da razdraže duhove, što više u svojem rijelovanju pođoše tako daleko, da nemilosrdno proganjahu svakoga, koji bi pušio ili igrao na lutriji, a to da bi tako naškodili austrijskoj državnoj upravi. Uzalud opominjaše namjesnik Radecki građene, da se čuvaju svakih izgreda. Na njegove se rijeci nije pazilo, jer dolažahu vijesti o liberalnim pokretima po ostaloj Italiji. Patrioti, a na čelu im grof Cavour, zatražiše od kralja ustav (februar 1848.) Uz njih pristadoše sve oblasti grada Turina, i napokon cijela zemlja. Karlo se Alberto odazva toj molbi i već marta mjeseca iste godine proglasi ustav. Veliki vojvoda toskanski bijaše mjeseca februara isto učinio. — Osobito žestok bijaše pokret u Napulju i u papinskoj državi. Da umiri ustanak imenova Ferdinand Napuljski Predsjednike revolucijonarne stranke, Ruđera Settimo, namjesnikom Sicilije ; kad to ne bijaše dosta, pozva njegove drugove u ministarstvo. Ali revolucijonarcima ne bijaše time još zadovoljeno, jer oni zahtijevaliu potpuno odijeljenje od Napulja. Posredovanjem se Engleske stvar u toliko izgladi, da Sicilijanci ponudiše kralju Ferdinandu personalnu uniju. Ferdinando odbi naj odrešitije ovu ponudu, a tim se prevrat još više raširi. — U papinskoj državi morade Pijo IX. pozvati u ministarstvo naj prije tri, a kasnije šest svjetovnjaka, između kojih osobito se isticahu Farini i Durando. Međutim jedina nada svih patrijota i liberalaca bijaše Karlo Alberto. Gotovo istoga dana, kad se u Turinu i po gradovima Sardinije slavilo proglašenje novih slobodnoumnih političkih naredaba, proglasi Radecki u lombardsko-mletačkoj kraljevini opsadno stanje (22 februara 1848.), te namjesti na granice 12.000 vojnika, kao opomena Karlu Albertu. To sredstvo djelova na kralja i na glavnoga mu ministra Oezara Balbo tako da se oglušiše vapajima lombardeških bjegunaca. Kralj im dade razumjeti, da se njihovim željama ne može odazvati, dok djelom ne pokažu, da su voljni ocijepiti se od Austrije. 69