СРЂ

1060

СРЂ — SRĐ

te stignuvši na brod, zagrijan ođ pića, zaspa na kašćelu ; kada se u zoru probudio, osjeti da mu je teško i legne u postelju. Sutra dan pojavi se na njemu teška groznica ; sazvaše lijecnika, koji naredi da se bolesnik odmah prenese na obalu u gradansku bonicu, jer se bilo pojavilo zapaljenje pluća. Osmoga dana po Nikolj-dnu, ponova se naši pomorci krenuše put crkve, ali ne bjehu veseli, niti ih predvođaše Makaranin, već snuždeni i pred njima sveštenik izgovarajući tužnim glasom molitve mrtvih. Grgić umri.e nakon šest dana bolovanja. Kapetani s osobljem sa oba naša broda, kapetani i po neki mrnar sa drugih brodova u pristaništu, austrijski konsuo, zastupnici pristanišne, carinarske i gradske vlasti, u osam ura iz jutra krenuše se iz bonice da otprate mrtvo tijelo tužnoga Grgića do groblja. Pred sprovodom iđaše jedan mrnar, iz istog sela odakle i pokojnik, noseći veliku crnu krstacu, na kojoj je bila prikucana tabla s natpisom: Gašpar Grgić iz Pelješca u Dalmaciji, preminuo 12. decembra 187* u dvadesetdrugoj godini svoga života. Mrnari, njegovi drugovi, sa austrijskoga broda N. N. ovaj mu spomenik podigoše. Za krstačom, jedno singalesko dijete u crkvenoj odeždi nosiloje krst pred mrtvačkim odrom, koji su na crnim kolima vukla dva konja. Za krstom je hodio sveštenik. Odar je pokrivala austrijska zastava. Upored mrtvačkih kola, cetiri su mrnara nosili zapaljene voštanice, a druga cetiri velike vijence od palminog lišća i raznog cvijeća iz bašte Kuzrne Makaranina. Pozadi kola išla je pratnja sve dva po dva u redu. Kad sprovod stiže do vojničkog stana, njemu se pridruži odjeljenje vojnika. Po svršenom obredu crkvenome, snuždeni mrnari spustiše u raku svoga druga, a kad sveštenik, pošto je pokropio grob svetom vodom izreče : Reqniescant in pace, vojnička truba odsvira počasni pozdrav, a iskrena suza skotrlja se niz juuačka lica pokojnikovih drugova. Svaki od nazočnih baci šaku zemlje na sanduk u kom počivahu posljednji ostaci mladoga Pelješčanina, čija sudbina bješe, u ostalom kao i mnogih njegovih zemljaka, da istrune na drugome kraju svijeta, gdje, možda, nikada suza prijateljska neće orositi njegov grob. Po vrh groba zadjenuše krstaču, koja će se do koji đan zamijeniti sa kamenim spomenikom. — Ako ovdje umrem, ne ću bit sam na groblju — promrmlja Kuzma vraćajući se kući sa pratnje.