СРЂ

1122

СРЂ — SRĐ

zumijevanju, pa treba nekoliko vremena, dok privikneš uho i naučiš se nadopunjati vokale, što oni izostavljaju, i razabirati one, što oni nejasno izgovaraju. Ali pored toga, što su se u pogledu izgovora vokala dosta potalijančili, u jednoj vrloj važnoj stvari ostali su pravi Slaveni, to jest u akcentu: oni naime imaju naša dva akcenta, slabi (uzlazni) i jaki (silazni), i to od prilike na istome mjestu, na kojemu ga imaju obično štokavci, samo što u slučajevima, gdje mi imamo slabi akcenat, akcenat ponajviše pada i na slog, gdje ga mi imamo, i na sljedeći slog, gdje je otprije i u nas bio a gdje su ga sačuvali čakavci, i to tako, da prvi slog izgovaraju višim glasom a drugi jačirn; izgovaraju dakle od prilike kako u nas Lastovci ili na Korčuli Lumbarđani; n. pr. dbbra, jezika, žene, letim (taj dvostruki akcenat bilježim naime mećući znak na oba sloga); oni dakle u razvitku naše akcentuacije stoje na onom interesantnom stepenu, gdje starija akcentuacija prelazi u noviju; njihova je nadalje osobina, što kratke akcentovane slogove rado razvlače, a što naprotiv duge neakcentovane slogove skraćuju. Inače su glasove našega jezika dobro sačuvali, samo što su izmiješali ć i č, pa đ i g te izgovaraju oba glasa jednako, nekako srednje, ali bliže drugomu debljemu (od prilike kako u Dubrovniku i u drugim našim krajevima); samo kod glagola složenijeh od iti i kojeg prijedloga, kako doći—dodem itd. izgovaraju ono ć — đ vrlo meko, kako omekšano t i d a ne kako pravo ć — đ. Cisti su ikavci, pa sam čuo samo jedan primjer sa e verjat—verjam (vjerovati, — ujem), ali u dugim akcentovanim slogovima čuje se uz i i kao slabo e n. pr. vri(e)m, dri(e)v, pa bi moglo lako biti, dasuu staroj domovini imali mješovit izgovor. Od susjednijeh Talijanaca prihvatili su, što među m i l, (, ili r umeću b n. pr. mblad (mlad), mbliko (mlijeko), zemblja (zemlja), umbrit (umrijeti) itd., a prema sadašnjim primorskijem govorima njihova je osobina, što glasove sv izgovaraju kao sf n. pr. sfet (svet), sfit (svijet), s fami (s vama). — Oblici su se uopće dobro sačuvali, ali se deklinacija pomalo gubi pod utjecajem talijanskoga jezika; zato nemaju više vokativa, nego ga zamjenjuju nominativom ( brat! bog! = brate! bože!), a i lokativ se redovno zamjenjuje akuzativom ( na sfit = na svijetu, na raku = na ruci); amo ide i to, što muške imenice za žive stvorove mogu imati akuzativ jednak nominativu ( brata i brat = brata). Od padeža