СРЂ

SLAVENSKE KOLONIJE U ITALIJI

1128

množine, što su u našemu jeziku razvili nove završetke, u genitivu nemaju — a, nego ili su sačuvali stare oblike (n. pr. volov, ruk, gusak) ili su poprimili završetak — г (iz treće deklinacije) n. pr. noži, popi, sestri; za dativ, instrumental i lokativ (množine) razvili su kod svijeh imenica završetak — arni n. pr. daj jist volami; je ga ujij zubami; što jimaš na rukami? Novo je u deklinaciji, što su (opet prema talijanskome!) gotovo sasvim izgubili srednji rod te ga zamijenili muškim i što za nominativ i akuzativ množine kod muškijeh (i srednjih!) imenica imaju završetak—a ili — e : grade (gradovi), prsta (prsti), kolin—koline (koljenokoljena), gošt—gošta (godište—godišta), pa kako i u množini akuzativ redovno zamjenjuje lokativ, tako i ovaj zadnji padež završava obično na — a ili — e: što jimaš na prste — u justa ? Ali najčudnije je, što im kod ženskih imenica druge deklinacije akuzativ služi i mjesto dativa, pa govore n. pr. rec' moju sestru (reci mojoj sestri); a to je tim čudnije, što kod lične zamjenice trećega lica naprotiv za akcentovani oblik uzimlju i za akuzativ oblik dativa, pa govore n. pr. sam-ju vidija, ali si vidija proprio пјдј (jesi li vidio baš nju?). Kod pridjeva i zamjeniđi imaju za genitiv množine završetak — ihi, a za dativ, instrumental (i lokativ) završetak — imi n. pr. do ovihi Ijudi, s ovim Ijudami. Enklitični oblici ličnijeh zamjenica u jednini su ma, ta, sa, a u množini tiasa, vasa n. pr. ko ma (ta) je vidija? sa vidi; on nasa (vasa) je vidija. Kod glagola vrlo je interesno, što je imperfekt sasvim običanoblik; u cijelom svojemu životu nijesam čuo toliko primjera imperfekta koliko u ono mjesec dana među našijem kolonistima, premda sam i bio u krajevima, gdje se imperfekt još govori, a još češće slušao govoriti ljude iz tijeh krajeva! šta više, oni imaju imperfekt i od perfektivnih glagola, i to — kao u našijeh starijeh pisaca — kada se govori o nekoj radnji, koja se obično događa ili ponavlja, n. pr. jena (jedan) did stari rečaše y ,pater" (očenaš) na naš(u); saki (svaki) par uri dođahu žene ka (koje) donesahu grozdje; i završeci su mu u prvome i drugome licu množine stari, naime — htno, — hte, dok se u prvom licu jednine može često čuti pri kraju i kao kratko u, tako da ide kroz sva lica ovako: pisah(u), pisaš(e), pisaš(e), pisahmo, pisahte, pisahu. Naprotiv aorista nema nikako, pa i to je bez sumnje opet utjecaj susjednijeh talijanskijeh dialekta, koji imaju imperfekt, ali