СРЂ

132

СРЂ. — SRĐ.

Sve zamrie — Sjajno svitalo je jutro nad Srđom tvojim, poljane su cvjetne u djevičanskom kupale se ruju proljeća novog. I veličajno priroda je slavje slavila svuda, himna vaselene drhtala svietom i golema krila širila svoja, kad grom zabliesne kresom zlokobnijem nad glavom tvojom i gromorom silnim srušeć se na te, slomi ti slobode labar ponosni. Ti pade žrtvom gordoga silnika kog mač krvavim zadrhtajuć svjetlom uzdrma svietom, prosipajuć svuda, samrt i užas ! А1 kobi tvojoj njegva kob se sroči kad pod bremenom oholosti gorde sa trona zdana kostim mučenika i on se sruši. I on se sruši. Slobodi odane i djevičanskim svojim prospe sjajem narode svieta, al se tvoga čela već ne dotakne. Ti tvrdi sanak u naručju krutom tragične sudbe, oj velika žrtvo jošte boraviš, a tišina smrtna svuda te kruži. А1 iskra sveta pod pepelom slavnim možda još tinja iščekujuć danak kad će u ruju novijeh vremena uskrs proslavit.