СРЂ

DUBROVNIK KULTURNI CENTAR JUŽNOSLOVENSKI? 37

ljaka kao što je seljak dubrovački. Ponosit, bistar, umjeren, rađišan, čist i uglađen, on je plemić među seljacima. Ljepota Dubrovnika već svijetom slovi, a zdrava njegova klima od vijekova se slavi. Dubrovnik i danas, kad mnogi Srbi i Hrvati misle da je on samo grad prošlosti, ima svojih sinova koji sjaju kao zvijezda prvog reda baš među Srbima i Hrvatima u znanosti i umjetnosti. Kad bi te zvijezde zasvijetlile slavnim gradom i probudile mlađi narašt'aj, za koji se dušmani brinu da sve zaboravi, Dubrovnik bi počeo ulaziti u svoj Rinascimento, koji bi se u brzo prenio i na ostale dijelove našega naroda, osobito na najbliže dubrovačko susjedstvo, Boku, Dalmaciju i Herceg-Bosnu. Ima dakle Dubrovnik sve uslove za jedan od kulturnih centara Srbo-Hrvata, Južnih Slovena. Ko u to sumnja, naš je neprijatelj. A da Dubrovnik to doista i postane, treba početi ozbiljnim radom, a ne samo riječima kojijem je bogato naše brbljavo „гоdoljublje" sa svojom žurnalistikom. Taj rad biće na korist i slavu Srbo-Hrvata. Svaki će ga pravi patriot odobravati i podupirati. Samo zatucani neznalice ili neprijatelji narodni pronaći će u njemu separatizam. — Kad bi ideal jednog naroda bio da sve i svakoga izjednači prema jednom kalupu, te od cijelog naroda napravi jednu prusku uniformanu kazermu, onda bi ti glupaci imali pravo. Ali, kao što se ni Tvorac vaseljene nije držao pruskih načela, pa je Dubrovniku dao i drugu prirodu (nebo, more, vegetaciju) i drugi način života nego većini naroda našega; kao što ta priroda čuva svoj karakter, tako i mi, sinovi njezini i tisućgodišnje kulture i slobode, moramo svoj karakter, svoj obraz čuvati, da se tako svuda među jednokrvnom braćom poznamo: sinovi slavne srpsko-hrvatske oblasti Sv. Vlaha. Jer baš u toj raznoličnosti je velik dio ljepote srpsko-hrvatske otadžbine: monotonija isključuje ljepotu. — I osim što bi bio grijeh htjeti uništiti jedan uslov ljepote naše otadžbine, bilo bi to još i smiješno; kao što je smiješno tražiti da se Dubrovčanin prevrgne u Šumadinca ili u hrvatskog Zagorca i obratno. Stoga ponavljamo: Čuvajući i razvijajući naše dubrovačke osobine, mi čuvamo ljepotu svoje srpsko-hrvatshe otadžbine.

* * *