СРЂ

О NARODNIM OBIČAJIMA U VEZI SA BILJEM.

BEČ. LUJO У. ADAMOVIĆ. NTijedan narod nije u tako tijesnoj vezi sa biljkama, kao što je srpski narod. On zamišlja da je stan vila u šumama, među cvijećem i drvećem; u šumama mu borave junaci, tu se ogledaju i megdan dijele; kroz goru prolaze kićeni svatovi i vode nevjestu, svu cvijećem okićenu; u votnjacima, baštama, bostanima i perivojima ašikuju momci i djevojke; biljem se liječe sve bolesti, opčinjuju i raščinjuju momci i djevojke; kite se kuće, crkve, ljudi i žene; cvijećem dariva mladi mladu i t. d. Kod tako tijesnih veza, nije čuda što naš narod onome što mu je najtnilije, porodu svome, često nadjene ime kakve biljke. O tome nam svjedoče imena: Jablan, Bosiok, (Bosiljka) Cvjetko, (Cvijeta) Dragoljub, (Ljubidrag) Borivoje, (Borika) Trandavilo, (Trandavilka) Grozdan, (Grozdana) Ruža, Ljubica, Kalina, Nevena, Perunika, Jabuka, Nerandža, Višnja, Dunja, Jagoda, Karaviljka, Bogiša, Biljana, Selena, Dudija, Zumbulka i tolika druga. Da bi se bolje uvidjela veza našeg naroda sa biljkama, iznosim ovdje iz svoje zbirke nekoliko narodnih običaja o raznim praznicima, onako kako sam ih po selima ponajviše u Šumadiji pribilježio. U zagradi navodim selo, u kome sam za dotični običaj doznao. B a d n j i d a n. Uoči božića donose ljudi cerić (cer), od koga se pravi badnjak, koji svi ukućani ljube, da im se ovce ljube, t. j. da vole svoju jagnjad (Ratari). Badnjak posiplju pšenicom, kukuruzom, raznim varivom a i bosiljkom (Stara Srbija). Uoči božića donosi se pšenična slama, koju domaćin nosi oko kuće i viče: Kvoc, kvoc (kao kvočka), a za njim idu ostali