СРЂ

8

СРЂ — SRĐ.

U majcinim ocima zasija blijesak blažene radosti, njeno izmuceno lice obli se svijetlim sjajem; tada se pomoliše suze na njenim očima: ona'se sjeti teferi6a, šetnja i vožnja čamcem, koje su obicavali preduzimati u divnoj, krasnoj pariškoj okolini, dok su još imali svoju Lujizu. Duboko u srcu zazveci žica i izdade sladak glas: biće možda iznova, kako je prije bilo. Onaj trgovčie dolje pod kućom jedva je vjerovao svojim sjetilima madam Ricardet dođe u njega da kupi dvije škatulje sardina, škatulju jastoga, pastetu, oraha, naranaca, u kratko punu košaru oblizaka; vinar na drugoj Strani ulice zablenuo se začuđen u nju, kao da se pred njim događaju cudesa, jer i u njega se svrati madam Ricardet i žatraži osam gostara vina, Borđeaux, Chablis i burgundskog — od deset godina otkad je bilo nestalo male Lujize, ona bi uzela naj više po dvije gostare običnoga „modroga". I na sve to poče još s njim razgovarati, kao da se nije bilo ništa dogodilo, i pripovjedila mu je da će poći na teferič, i priupita ga za sadašnje cijene vatrenjaea, kao da deset godina nije bila u Parizu. I netom otide, evo dobričine djevera i zatraži još tri gostare naj boljega a okrom toga i gostaru finog konjaka. I doma kod Ricardeta: „Вога mi, imaće ona što da gleda!" stao se smijati stric i od radosti tro je ruke, ,,za šunku i letušte brinuću seja... — ,,Ne, ne", opriječi mu s.e Blanche u samom smijehu, „ostavi to samo meni, znam ja gdje se dobavljaju naj bolji poulardi; u istinu malo daleko odavle, na bulvaru Voltaire, ali će mi mala šetnja probiti. Neka jednom osladi usta moje dobro ubogo dijete; uprav je istina — mi smo zaboravili da je mlado ..." I madam Ricardet kao da je postala za pet godina mlađom; njene oči bjehu radosne, brazge na njenom lieu i mrske na čelu bje u mal ne sasvim iščezle; tada poče premetati svuda po povlaciina, iskala je razne toaletne sitnioe, poče čistiti, glačati i sašivati, uglSda ondje vrpcu, ovdje cvijet, napravlja i pričvršćuje. Pojavlja se sva preobražena, smije se, stavlja na sebe sad ovo, sad ono, gleda se u zrcalo, kako joj pristaje. I djever pucajući od smijeha i tarući neprestano ruke: „Duše mi, ko bi ovo bio rekao! Treba doći sa sela da vas e nauči živjeti! ..."