СРЂ

GARIBALDI I NJEGOVO DOBA. (Isp. br. 23 g. 1907. i br. 6. 1908. „Srgja") — 3 —

Prof. W. baron Ljubibratić.

III. Da vidimo, da li su te brige bile donekle opravdane, treba nam se povratit malo nase. Karlo Alberto bijaše 9. avgusta 1848. ugovorio s Austrijancima primirje u Vigevano, ali time bijaše sebi otuđio sve radikalne elemente, koji kroz nekoliko mjeseca toliko ojacaše, da oteše maha i u vladi i u komori. Karlo Albert uvidi pogibao, koja mu je zaprijetila s te strane; stoga 20. marta 1849. otkaže primirje Austriji, te se ponovno spremi na rat. Na celu njegove vojske od 85.000 momaka stajaše Poljak Chrzanowski, čije ima talijanski vojnici ne mogahu niti izgovarati tačno. U četiri dana (20—24 marta) dovrši Radecki tu vojnu, uništavajući sjajnim svojim pobjedama kod Mortare i Novare sve nade talijanskih patrijota. Videći Karlo Alberto, da mu je sve već izgubljeno, posla u neprijateljski tabor ministra Cardone i generala Cosatta, da ugovaraju primirje. Hess, predsjednik austrijskoga generalnoga štopa, ne htjede da ugovara nego s generalom Oosatta, govoreći da će kralju, koji bijaše nevjera, tek onda vjerovati, kad mu pošalje sina kao taoca. Na tu poruku odluči kralj da izvrši svoju već od davna zamišljenu osnovu, da se naime odreče krune, da tako narodu svojemu omogući povoljnije pogodbe mira. U nazočnosti svojih sinova, ministra Cardone i svih časnika svoje vojske odreče se krune na korist svojega sina Viktora Emanuela. Skoro zatim ostavi zemlju otaca svojih, i krene u Oporto, gdje umre 26. jula 1849. S novim kraljem stade Radecki ugovarati. S prva bijahu zahtjevi Austrije odviše teški, te se činilo, da se ne će doći do sporazuma. Ali posredovanje zapadnih evropskih vlasti, ajoš više nemiri u Ugarskoj, učiniše, te je Austrija konačno popu-