СРЂ

G0SPA8 DŽORE — Dubrovački oriđino (2) Ispor. br. 6. Srgja.

Živko.

Družina se pogleda, kao i nehote шибке, i svak je vidio svoj obraz u obrazu svoga druga. Mihoč odvali prvi: — Ovo nas je Bog pedepso radi Barovića ! Nije pravedno, da sve pane nama na leđa, valja bome da se i ostali popišmane. Baro : — To si htio kazati porefene, je li, rakatežu od sira ? Dobra mu je ona. — Svemu je kriv кибаИса — pogleda Mihoč na Bađa. Na to će Bađo : — Platice on to meni, razbiću mu onu nosinu kao kljun u buča (ušare). A Baro : — Utamah nam je soliti bez ovna, nego se valja -pojefeniti, pa da gospoda plate za rođaka gospara Džora Bet^ru. Sad je Džore negdje u bnsima (šetnica), obegleiše i obig/ava oko kuće gospara Džora, pa da ga dostignemo. I prisnažu uz krivu ulicu, pa s gaza ugleđaju DžoriV gdje omjera hoće li kroz buse ili na gornja vrata. Pođe s/druge strane, kao da je došao iz grada kroz njive, a Baro će brže bolje mimo mlinicu na gornja vrata, jer kmeti ne smiju šetnicom kroz buse. To je prekričila po sto puta gospođa Mare. U gospara se Miha kuhalo, peklo i prigalo, jer su mu došli na viđenje iz grada : gospar Facenda s gospođom i, eini mi se, gospar Altesti. Bili su na posjedu s gospođom Магфз, a gospar se uzmotao po kući, te naređuje i određuje. Baro je bio sve razumio, a u to eto ti na kortu (dvor) Džore. / — Evo i vraga rogatoga — reče gospar i/iho, izvadi ovoga puta cvanciku (67 helera) u tvrdu i tisne je Džori.