СРЂ

GOSPAR DŽORE. 187

— Danas sam ti u poslu, moj Džore, nemam ti kad ni prikrstit se ; pođi na objed u Mare Barove u selo. Džori je zalampala (pala kao iz neba) tvrda cvancika, a nije znao ni рб mise, pa je nekako bio prezadovoljan, ali će mu Baro namignuti put kuhinje, i Džore ti ugleda gdje se pece i vari, a miris, e da ti se duša vrati! I onda ti je ištom razumio gdje zee leži. — Džore, znaš mi se ulagivati ali ne znaš kazati: „Мој rođače, a ne moj Džore ! Ne bih ti danas otišo u drugoga na objed, da mi daš dupiju španjolu (gotovo 100 kruna). I ostajem ti ovdje do večeras, a da se zna da si jednom pozvo na objed i rođaka Džoru. Tad pristupi Baro, a gospar Miho ljut, e bi se o nj i crnokrug otrovao. — Došo sam, gosparu Miho, da snesem na more onu češćelu (košić) кипаса (hljebac dvopeka) što ćeš poslati po meni uzgrede u grad. — Oobo, neka ti prebroji babe dvijesti i peset para кипаса. I uputi se Baro s punom češćelom uz vrhe, a sve namiguje na Džoru. Kad je bilo hiz jaz, posrne kao nehote — i puc češćela saspe se preko vrata i zagrohoću kržotine hljebaca. — Ajmeh meni (zalelece od vraštva) slomio sam ruku ! • I poćnu kupiti kržotine, a Baro jekuće kao od ljute bolesti. — Jadan čovječe, kako si mi se to udrio ? Reće gospođa Mare i dade mu za strahu kupicu grke rakije. A Baro će sam sobom: — A sad izbrojite, ako vam se cini, koliko ima para киnaca. Hm, to će vam naj bolje znati kazati Bađo i Mihoc. I tako su se porefenili, biva platila su gospoda za sretnoga Džoru, koji je u promjeni gospara Miha taj dan bio na gospodskoj trpezi. K većeru se ispod sela sunula lađa na četiri vesla s onom gospodom, a vozi Baro i ostala družina. Smiju se gospoda na Džorinu napitnicu gospođi Mari, koja je tanka i visoka kako joha u posatu (opkop pred gradom D.), a Miho kako divlji orah na Brsaljama. Ni Hidža nije zno bolje retoriku ...