Студент

Gostovanje zagrebačkog dramskog kazališta

Pre nego što Zagrebačko dramsko pozorište dođe svojoj stalnoj poablici koju treba da osvoji kao novo pozorište, ono je oprobalo svoje snage počev od Subotice, pa preko Novog Sada do Beograda. Bile su to uvek nove premijere, a ustvari generalne probe za Zagreb. Gostovanje je počelo od jedne mlake režije naturalističkog Stajnbeka »O miševima i Ijudima«, u kojoj su glumci u okviru nerarumljivo statične mizanscene pokazivali uglavnom onu drugu stranna medalje svoga talenta, više ono što još nisu u stanju da savladaju, nego šta mogu d« donesu kao »voje, ali i kao unnetnost Iduće večeri Piter Justlnov je svojom komeđijom »Ljubav četvorice pukovnika«, tom kosmopolitskom, ali isto toliko efememom satirom ovih naših trenutnih svetskiih prilika, dao mogućnosti da četiri travestlone numere na temu; nacionalnl ponos u literaturi Cetiri velike sile, budu i prave glumačke numere. To je bio dobar nagoveštaj za iduće večeri, kada smo videli gotovo iz dubine decenija oživljenog ranog Krležu sa »Golgotom«, »U logoru«. Tu je reditelj Gavela bio sav u prvom planu i u samom naporu da savlada tog ioš nehomogenog stoglavog početnika, pa da sve progovore njegovim ali i Krležinim umetničkim jeziкош. Na sceni je odjeknuo impresivno sam ekspresionizam, ali sada već u jednoj umerenoj геаlističkoj obradi. No glumci nisu uvek bili na visini Gavelinih namera. A svaki nesavladan režiski elemenat izgrađen na autorovom tekstu, kada je glumački nesaivladan, postaje rogobatnost. U svakom tom trenutku plemeniti, specifično dramski sklad autor-reditelj-glumac biva poremečen, i tada glumački promašaj otkriva i najdiskretnijeg reditelja u neumetničkom obliku. A Gavela se u ovim ekspresionističkim scenama i ne savlađuje kao reditelj. već opravdano stalno razigrane mašte, ali i precizno raspaljuje što je Krleža raspalio na svoj. A kad poneki glumac to realizuje početnički, ili netalentovano, makar i u najmanioj ulozi, šta onda on tu može. Može jedino da se odluči na jedan duži pedagoški posao. T a skladnost postignuta je možda srećnom podelom ц_ drami »U logoru«, gde naročito u prvom činu teče sve precizno, ali ne mehanički, neumereno, ali i sordinirano na Gavelin način, ali prvensteno krležijanski. To je ta Galicija koja je postala literarnim ishodištem one specifično Krležine mrzovolje, ali koja je humana, čak i plemenita, јег u takvim prilikaima nemrzovoIjan može biti sa_ rno tužno ograničeni infanterist Podravec u tmini svog malog sveta, ili male i velike hulje: kao zastavnik Simunić ili neki sa većim činom iz Ka-und-ka kadetšula. U još neujednačenom ansamblu lako se uočavaju markantnije glumačke ličnosti i izrazitiji talenti, makar i sa svojim ozbiljnim nedostacima. Mia Aremović je svoje četiri transformacije Trnoružice, p>okazala da se ne igra virtuoziteta sa tom širokom mogućnošću travestiranja od Marivo a <io Cehova, već sa puno mere blago sasvim blago dozira jedan prefinjeni intelektualni humor. Sven Lasta sa tri uloge pretstavlja se od konvencionalnog Francuza sa epizođom bez scenskog nerva u »Marivou do odmerenog Gregora i interesantnog Kristijana, bolje koncipiranih možda osnovnim potezom, nego ostvarenih u detaljima, sa prečestim greškama u scenskom govoru. Đuka Tadić na istoj večeri igra sasvim prosečnog Ikonenka, da bi iznenadio pesiflažom te iste ličnosti. a da najzad pslednje večeri gostovanja noei čitavu protivuradnju u »U logoru« tako bogato i sa takvim unu* trašnjim potencijalom da sasvim zaboravljamo tog neprijatnogl Ikonenka. Josip Maroti igra gvašta: što može da igra Džordža, što ne treba da igra Zlog duha, i što treba stalno đa igra Agramera. Iz starije generacije na nivou već opravdane glumačke afirmacije igraju Viktor Bek i Zvonimir Rogoz. kao dve čvrste tačke ansambla. Ovo gostovanje je puno opravdanja Što Jc ovaj novoosnovani kolektiv našao snage d a se nađe u jednoj kući n a planu tunetničke saradnje. Početak nije početnički, ali je potrebno imati na umu da su to tek prve pretstave, pa da čovek sa sigurnošću očekuje nova gostovanja sa još skladnijim umetničkim ostvarenjima.

Jovan CIRILOV

MIROSLAV KRLE2A

Са скупштине „ Бра н ка Крсмановића "

Прототип студентске културне активности

КУД „Бра«‘Ко Крсмановић“ има У својим редовима преко три стотине студената што означава изванредан друштвени замах. Па ипак У друштву нису мирни. Њихова је жеља да у животу студената Београда заузму видније место. Ново оперативно тело друштва позабавиће се покушајем отварања централног друштвеног клуба студената Београда. Није на одмет поменути да је први друштвени клђлб у Бвограду основало баш ово друштво. (Клуб је усахнуо због неодговорајућих форми рада), Надамо се да ће иницијатива овога пута уродити успехом, јср међу београдским студентима постоји жеља за међусобним упознавањем. (Потсећамо на текст једне плакате: „Савез студеката елсктротехнич«ог факултета позива студенте германске групе на своју приредбу...*-') 80.000 ЉУЛИ ГЛЕЛАЛО ФОЛКЛОР „БРАНКА КРСМАНОВИЋА« Иако су цифре омиљене само код математичара нпак цифра од 80.000 хиљада гле далаца пријатно делује. Фол кл-ор „Крсма«овића“ имао је толико публике (ако не и више) на својим концер■шма у тринаест југословенских и двадесет иностра них градова. СМЕНА ГЕНЕРАЦИЈА У УМЕТНИЧКИМ АНСАМБЛИМА У току вишегодишњег уметничког рада друштво je уочило најошонију болест недовољна смена генерација. Дешавало се да понека секција нагло клоне. Али

ове године примање млађих студената необично је успело. Преко чланова хора су нови студенти. А реперетоар је чак и проши-. рен. О „ИДЕАЛНОМ" УМЕТНИЧКОМ РАДУ О уметничкнм квалитетима секција друштва „Бранмо Крсмановић" било је већ много речи а наефектније је о њнма проговорила страна и домаћа публика. Из овако једнострано приказиване делатности друштва: успеси, успеси... дао 6и се известн закључак да друштво обухвата можда велики али ограничсни број студената, да му је главни циљ одваја јање од студентског живота и скоро професионално освајање публике. У том случају друштво би морало претрпети озбиљну критику, Али ствагри стоје управо обрнуто. Заиста је шкрто ако набројимо основ не принципе на којима Је друштво засновано, али учинићемо то: Постизање у-

метничког квалитета, бројност секција (осамостал>ена је и сскција народног оркестра), масовност (ово није фраза. јер академско позориштс је у кратком року дало две претставе са ПРИ.ЧИЧНО рЛЗЛИЧИГ№М »н-самблима) учешће у ДРУштвеном животу београдских студената (покушаји оснивања клуба). Не желимо рећи да је ова форма идеална јер можс доћи до централистичког рада, али КУД „Бранко Крсмановић" оправдава своје постојање и даје својим радом и Устројством основне контуре оиога што би се могло назвати hctiihckhim културним радом међу студентима. Р. П.

Ритам и мелодја дижу публику на ноге

РЕЗУЛТАТИ КОНКУРСА ЗА ПРИЧУ СТУДЕНТА

I награда у износу од 6000 динара Милан Ранковић, студент филозофије за причу „Погрешна љубав“. П награда у изпосу од 4000 липара Жика Богдановмћ, студент филозоф.нје за прнчу „Кровови у летње поподне“. Ш награда у изнссу од 2000 днпара Жика Лазић, за причу „Бсли кољп”. IV награда од по 1000 динара добнлс су слсдсће приче: „На углу“ шифра ТРЕН. „Човек са службеном траком и дављеник" Коста Димптријевић, студеит филозофије. „Један добар плпвач стојн иа обали крај врбака“ шифра 93 VI. За објанлЈПвањс бсз хонорсра долазе у обзир следеће приповетке: „Змај у жпцама“ од Александра Обрсновића; „Крхки аксрди" од Jbvбомира Цвгтковића; „Киша“ шифра 2638; „Пнсаћа машина“, „Дпе кугле шлага са ванилом" и „Зелена невииа клупл“ од Косте Днмитријевића, „Прича о Наташи“ од Bpđte Павловића; „Болесиик нервне клинике“ шифра Халуцинатор; „Позна јесен“ од Мнрјаие Исаковић и „У подножју врхова“ од Владимира Матића, Молимо учеснике конкурса којима јс резултат објављсн само шифром да дођу у редакцију листа да бн дали своје мме, а награђсни да приме хонорар. ЖИРИ

Priča nagrađena II nagradom

Krovovi

Inikada nije bio, all koju je poznavao tako dobro, da OPET jeđnog popođneva koje Je tako čudesno sličilo onom pređaSnjem da mu zastađe đah, učlnl mu se da čuje stare glaaove kojl dolaje Iz neke strane, daleke, tajanstvene. nemogućnostvarne zemlje, u kojoj on se u čuđu upita nije li njegovim beskrvnlm krvotokom protutnjala nova snaga, on vide sebe kako korača tlm ulicama. Bila Je takva tišina da poverova da se nalazi u snu, all to je ipak bio momenat u kome se on osećao usamljen, više usamljen i jadniji nego u ma kom od svojlh pomalo neverovatnih snova. I u trenutku kada sasvim eagleda grad bi mu jasno, OVO JE POVRATAK, ON SE VRACA. on se vrača da oda pozdrav sebi samome, onome kog je zaboravio u tom gradu kada je iz njega otišao, 1 u koji nije verovao da ec sc Ikad vratlti, POVRATAK, novo belo platno na kojem će on nasllkati sledeću neponovljlvu i krajnju sllku samog sebe, kako u svemoćnoj žudnjl prelazi ulice tog istog grada, SVOG ORADA, VLASTITOG GRADA, čije Je glasove kao glaaove nemlh bogova čltavo vreme nosio u sebi. Došao Je sad natrag ispočetka, kroz nevidljivu pregradu probijajućl ee đo svog građa koga Je voleo sve više što je vlše godlna blo od njega odvojen; poprskan čitavim svežnjem sitnih stvarl koje su sprečavale njegov povratak, i odjednom shvatl značenje svojih najprostljlh osećanja, shvati svu suitinu svoje poremećene 1 bliske težnje da povrati lepotu ponovnog susreta sa tlm ullcama i licem koje bl ga prepoznalo I možda reklo: »DRAGI STARi prijaTELJU«, sa tlm đrvoređma ođ Cljeg bi isprepletanog granja za vedrlh noćl mesec stvarao moćna čudovifita, koja su niu ipak bila l draga 1 shvatljiva i neprikosnovena i milosrdna, jer ih je video kao sebe 1 sebe kao njih; sađa još nije mogao da uvidi svu beskorisnost svoga poduhvata ni da se ođupre sa ovcg gollm suncem obasjanoe n sa koje je sagledao građ u evoj njegovoj đirljivoj i prostoj lepotl, uskovltlanom nadiranju te želje koja je bila tako silna da je pretila da sve izbriše. Celoga dana Јоб od pojave svetla koje je izbrisalo 1 poslednje zvezđe, bllo mu je Jasno đa se oseća sasvlm dobro. Sigurno nlje imao fita da radl sem đa mlsll na pretstojeće putovanje. 8110 Je avgustovsko leto, i bilo je sasvim oblčno Sto Je mlsllo na to. Pavle izađe iz kuće' i pođe duž ulice idućl u pravcu puta kojl je trebalo da ga izvede lz varošl, Sada kada je trebalo đa napusti ovo mesto nije

Imao sažaljenje za njega, njega samog. i-.uzimajući Ijuđe, i žene i decu koje je usput sretao, JER SU MU SE SVI OSMEHIVALI, JER SU ZNALI SVI ODIiEDA DA DANAS ODLAZI, I TU NIJE BTLO NICEGA DA SE UCINI. Za vreme celog đetinjstva i mladosti uvek jc nn o.im uticcma sretao te iste dvonoge ili ćetvoronoge osmejke, kađa su drugi godinama pre njega bili ispraćeni, i ог. Je shvatao da je dobro što je tako. ali nije nikako mopo da se naVikne, DA MU PREDE U KRV ONO STG SU IMALI LJUDI NJEGOVE KRVI I DA RAZUME NJIIIOVA SMESENJA. Ali je Iza poslednje kuće sve prestalo Ru&cvine neke stare tvrđavlce sa izvorom u biizini bilo je rnesto sa koga зе mogao da posmatra igru sunca na traćnicama kojima je trebalo da ođe. Mesto nije pripadalo nikome, sem katkađa magli koja bi ga u пека zimska jutra nežno trljaia po bokovima. Ovoga jutra hteo je da to dožlvi pbnovc. ALI ON JE ZNAO DA JE TO NEMOGUCE, DA SE NECE PONOVI П KAO STO SE PON AVLJALO HIUADAMA GCDINA ШLJADE PUTA PRE NEGO STO JE ON POSAO NA PUT I PRE NEGO STO JE UOPSTE IMAO DVADESET GODINA, i sada je sedeo na ovom mestu mislećj r.a ranija eeđenja kada su zvczde u letnjim noćima baca’e ćudnc senke na tle a vazduh bio ispunjen nećlm Sto je nalićllo na obmanu. Pošao je sve đalje putem koji je vodio ka šuml, dok Je ona svoju svakldašnju sliku posiala njegovoj svesti daleko рге nego Sto Je prešao potok i prlbllžio joj sc da bl mogao da je ugleda. Plovila Je u njemu strovlčna, odviše velika da bi želeo da je izbacl iz sećanja, a 1 suviše razumna da bi ga olako pustila. All je bllo neosporno vreme da se vrati. Clnllo mu se đa u daljini čuje huku voza kojim Je trebalo da ođe i zato požuri. Prtljag ga je već čekao na stanici, i on stlže odvcć ravnodušan da bi morao da ođgovara na pitanja kojlma su ga okruživali IJuđi kojlh se jedva sećao da postoje u varoši 1 za koje ne bi nikad pretpostavio đa bi đošll tako đaleko da mu stegnu rukh 111 kažu »Zbogom« ili »Srecan

( PKU et CONTRm ј

4

sluden*