Студент

ČETVRTA KNJIGA B. V. RADIČEVIĆA

»Zemlj a« opojna i zdrava

Branko B. Rađičević pro pevao je na morav&kim oranicama, plažama i ulicama, nasipima i kejovima. Propevao je onako bezbriž no, dečački, slikarski i slikovnički. U prvim stihovima bio je nestašan romantičar, pominjao je vino kao nazdravičarski ukras, šarao je kockice po starinskoj brankovskoi šemi. Njegovo početništvo nije imal Q ni zavitlanih metafora, ni krepkog misaonog vodosko ka. Njegovi prilozi bili su si ćušni vez na stranicama predmišićevske »Mladosti«. Objavio je i zbirku-plavičastih korica pred kojom su se čudile provindeke učenice, jer... kako je Bran ko, onaj stražilovski mogao da piše o vagonetima? Branko R. Radičević pohitao je i u čarnu đetinju dušu i napisao cankarski tople priče: naslov prost, sadržaj prostosrdačan. Još jednu sveščicu stihov a objavio je autor kreposne »Zemlje«, ali je ona potonula u anegđotskom kazivanju i hibriđnom izrazu sa produženim jesenjinskim kumstvom. Sada nam dolazi jcdan preporođeni, prevreli, originalni Branko sa stlhovima којј hoće d a deluju sirovim akcentom i koji se rado čitaju danas kađa je poezija shvaćen a kao mra čna bočica za opite. »Zemlja« koju nam je doneo nije suva, ispucala šema sa sušene jabuke. Nije пј sumatraistička žudnja za dalekim ostrvim a i travama. Krijiga čak obeležena pristupačnom cenom ima 38 pesam a od kojih (kad poio Vinu bacimo u vodu) dobi

jamo rukovet brujnih đomaćih stihova. Lirika Branka V. Rađiče vića neiscrpna je u stavu, u dozivu, u kliktaju, u aktivstičkom povratku zemljl i Ijubavi. Ona udara na trošne kapije velegrada i laži, što se talože po sobama negirajućl strastvene boje žitarica. U tim sti hovima trave više nisu laka a*hitektur a koia uspavIjuje, niti su životinjske šape povod detinjskog i uveličanog straha. Priroda nije samo pozadina, već i tvorački čin, možda i tvoračka čcžnja ovog pesnika.

»Laž je sve ono što se u sobama događa« »Za Ijubav naći nove reči od krvi i kamena« Citavu analizu sa nesma njenjem udivljenjem zaslu žil a bi pesma »Ljubomora«. Pečat originalnosti je ovde toliko snažan i svež da joj s e ni $а najvećom či talačkom zloćom ne može naći dvojnik u čitavoj liri d našoj. Oskudna u rečnlku, ali strastvena i übedljiva u doživljaju, ona ide u red onih pesama koje ge

neracija može sa zanosom da pamti. Pesnik je došao svež, do šao ie sa ramenima načičkanim pticama široko otvorenih čula. Tu nema dekađentskih groznica ni kolcbanja. ni pesničkog doktri narstva. Otima se od očajanja i biti plesač nežnosti u grubom, nije li to pro duženi s.ial mladosti? A to ga sjaja Ima dosta u ovim stihovima. Ima g a Cak toliko mnogo da pesme koie su slabačke i veštačke nisu nikakva mrlja i pregrada. Milosav Mirković

Rakija za nadljude

Ne. Nebojte se. Neću da govorim ni o poeziji koju potsti ču 1 InapirlSu duboki, mračnl rezonl »za« odnosno »za ne« postojanje ideala i panđana mraku svetlostl, ni o poeziji koja je toliko puna zaslep Ijujuće svetlostl da ne može da se vidi ništa iza nje. Naime, reč je o ovom. Alko hol je škodljiv za organizam. Alkohol ja pored toga 1 funkcionalno povezan sa talentom. Naime, reč je o ovome: o pe snicima, piscima koji se bez trunke griže savesti pretstavIjaju kao Mika (Pera, Laza) pi sac: nikako o njihovoj poeziji; ni rečl o njihovoj prozi; sa mo o njima, ako to može baš tako da sc kažc. * Mogla bi bez mnogo grešaka đa se izvede ovakva statistika o uspešnosti i položaju nekih mladih književnika kbd nas. Prva kategorlja: oni kojl imaju đovoljno novaca da ptju svako veče.

Druga kategorlj*: oni koji mogu da se napiju tri puta ne deljno. Treća kategorija: oni kojl mogu da piju jedanput u mesec dana, ali su Ipak pijanl mnogo češće. Piju dodatak za jedno veće. Onl to smeju I moraju Jer au pesnici, a posle su neskriveno samo®ađovoljni i zadivljenl nad svojom propaloSću koja na kraju krajcva, garantuje da u tom čoveku živl pesničkl talenat. Ima i takvih. Ima 1 onih ko. ji dižu noge da se petkuju iako su žabe, a ne pesnici. Do. stojanstveni prezir im je na. grada za ovu nepromišljenost 1 neumesnu želju da budu pro palice i boemi. Boem nikako ne može da bude Pera, Mika 111 Laza pisac. To je bezmalo privilegija. « Ogromna kosa iznad ogromne umašćcne kabanice od cirađe. On je »slobođan misiilac dobar i gladan čovekc. On i još dva tri slobodna mi siloca ili književnlka kucaju na vrata jedne рекаге oko dva sata posle ponoći. Рекаг je naravno sanjiv 1 naravno, kosa mu jć poeuta brašnom. Slobodni mislilac nije trezan (đa ne kažem da je pijan, što je već od suvišnog ponavljanja posta io banalno. Dođaj onaj dvokllac ka že slobodni mislilac. Pekar se sprema da ga skine, ali velikl (ргеко dva metra) slobodni mislilac sam do. hvata sa posleđnje tezge đvokilac i dostojanstveno izlazi sa

svojom pratnjom poređ zabezcknutog pekara kome nl na pamet ne pada da traži раге za hleb. • 4 Razgovarao tam nedavno sa iednim medicinarom. Kaže; mi treba da postanemo doktori, a. utomatskl, Clm završimo medi cinu, jer, na kraju krajeva, mi ne samo Sto smo najpame. tnljl studenti, nego i atudenti kojl najvlše 1 najduže uče. Razgovarao sam neđavno sa jcdnim tehnlčarom. Kaže: Filozovski fakultet je za mlađlće koji imaju slaba pluća i za đevojke koje misle da se uda. ju, a nemaju miraza. Tehnika Jc naravno (potrebno i đovolj no) jedina nauka koja sa tzvesnošću može tako da se nazove. Razgovarao sam neđavno sa jednlm filozofom, ali misllm da bi bilo već dosadno kad bi napisao šta i on kaže. АИ sve to nije tako đrastično. U prethođnlm primerima bilo je reči uglavnom o običnim IJudima koji nekritičla preferlraju svoju struku Sto je u krajnjoj liniji ipak Ijudskl i ipak prirOdno. Ovde se međutim radi o nađ Ijudima poetama: »Ijudima koji između ostalog smcju 1 moraju da piju, jer pesnik sme, treba i mora sve da doSivi; koji (bilo bi prirodno) smeju, treba i moraju đa pišu 0 tome kako ne treba, ne sme 1 ne mora da se pije; jer je alkohol Skodljiv za organizam. Prostltutke propovedaju mo ral. S.

Raša Popov

stoji na obali kraj vrbaka

kostim Ispred zelenog vrbaka u kome prvi komarci već sišu lišće i travu. Plivao je ritmično 1 sa mnogo napora. Hteo je da se ona zapanji lakoćom njegovog kliženja po crnom ogledalu vode. Kad je izlazio iz vode isprsio se i ukrutio da mu ne spađnu svctle kapljice sa prsiju. Htso je da joj se učinl kao šumski bog koji sve može. Koji pliva kao đelfin. Potrčao je po pesku. Kteo je da joj se učini da trčl kao jelen. Seo je kraj nje u plićak šumno đišući. Rekla mu je radosno: Kako vi savršeno plivate. Sarno da mi je malo toga vašeg plivanja ja bih čini mi se prepllvsla prcko do Sume. Cak tamo do sunca. Pokazala je prstom na sunce. Plava magla se dizala nad vodom. Ah. pa to uopšte nije teško. Najteže јс plivati na leđima u slilu spaaavanja davljenika. Onda ruke moraju biti ukrućene. Pliva se samo nogama. Govorio Je ravnodušno. Ali mislio je na to kako će poći gorc u tvrđavu. Njoj je bilo hladno i drhtala je. Ušla je u vodu đo pojasa i prala se. Trljala je trbuh i doviknula mul Ovaj шој kostim Ima vcć te'.iri gođirc. Sije mi se nov. Rekao je smcjući se: л vi ra;ro do pojasa stojite u vcdi. Kao beba.j Okrcnula *c do pnla. Ontla se prcdomislila i opet stala licfm u Uce sa Clcpc-n. Pcria jc nsprcd jcdan korak. Rcka јој je obgrlila grudi. Lagano se stresla, Pošla je još jeđan korak i poto-

nula. Samo je jednom lupila rukama po vodi. Stajao je nepomično i čekao đa joj se kosa vrati na površinu. Da joj se vlažna razlije po crnom ogledalu reke. Stajao je i viđco da ге ud|ivila. »Potonu, lupaju rukom po vodl, a kada Ih izvuku na pesak . .« Ko će nju izvući na pesak. Gdc su ti Ijudi što dobro plivaju? Okrenuo se ali obala je bila pusta. Mrak je zašao među vrbe. Sunce je preko nađ iumom nestalo. A plava magla nad rekom već je potamnela. Samo se šlep oglcdao u vodi. Uzeo jc odelo 1 oti Sao sam u tvrđavu. Prolazio je poieđ parova i mislio je da se njemu smeju. Nevidljiv u travi i mraku. Nije se okrenuo đa pogleđa sa tvrđave reku, pesak l vrbak. Imala je ruke suve i tople kao da je u groznici. Imala je kosu slvu kao seno a grudi јг sakrivala četvorogodišnjom vunom izbledelo zelenom. Grudi su joj bile same već četiri godine i đanas je prvi put došla u društvo je. lena, delfina i legla sa njim u postelju izmcđu šlepova. Slepovi su crni i miris im je težak kao da cedi katran u nozdrve. Išao jQ kroz krečnjačkc zidovc i došao na ulicu. Sam kao i uvek. Parovi su išli i ulicom. Zurili su i ovi ka tvrdavi. Ka travi koja raste na zidovima. Koja miriše na zemiju.

levi rakurs

GRAD ILUZIJA

Vinsent Mlneli autor .Amerikanca u Parizu« ostvario je ozbiljnu i sumornu temu kao da je zabavna: lako i bez đranratične napetosti i patnje. Lak dijalog, neobična mesta, čudni obrti usled lakomislenih postupaka, kao da su oanovne karakteristike ovog ozbiljnog filma o životu čoveka u Holivudu. Ustvari, sam život u Hollvudu Je takav: lak i površan na izgled, sumoran i surov kad se zagrebe povrSlna. Nemllosrdno reallstičkl osvetljene su besperspektiv. nl žlvotl talentovanih Ijudi kojl se, pođnoseći nemoćno gubltak toliko željenlh vrednostl, nužno podčinjavaju uslovima opstanka koje postavlja društvo. U tom svetu kojl priznaje samo đeformisanu llčnost, vitalni i optimistlčkl Silds, kojl Je snažan na pravl američkl načln, neizbežno je 1 nečastan 1 nesrećan: on se gadl samog scbe, odričući se (đa li bezrazložno?) žene koju voU. Prođucent Silds Je entuzijasta asistenta, propalu ćerku pokojnog glumca 1 provinciskog romanopisca, pretvorio u veilkog redltelja, vellku fllmsku zvezdu u velikog scenarlstu, unlštivSl im istovremeno sve želje, pokravši beročno svoje prljatelje kao beskrupulozni kradljivac. Unutar filma ne izvode se nikakvi revoluojonarnl zaključcl, postoji Cak pretpostavka da će njlh troje ptistatl da flnansiskl pomognu čoveka za koga su svi izjavili da ih Je upropastto. Niko nije rekao da mrzi Sildsa. Ako su rekli da neće radlti s njim, to još ne mora da znači đa će tako 1 učlnitl. Kroz četiri intlmne sudbne, vidcii smo savremenu Amerlku: svet aktivnosti koja ne pripada tebi i nemoći koja Je tvoja, svet mržnje i soll. darnostt, svet uskraćene IJubavi i beznada kao Jedine perspektive, svet nužno deformisanih IJuđl kojl Je Još uvek toliko jak da se od njega teško može pobećl. D. M.

Авангарда: Рене Клерових пет минута

АВАНГАРДА то су Пад Kyhe Ашер и Међучин. Епштајн и Рене Клер нису робовали форми у бекству од садржаја. Код њих форма и садржај нису две ствари: то су само два вида конкретизације једног те истог: идсје дела. Пад куће Ашер, филм je инспирисан мистиком Едгар Алан Поа. Кроз замак дувају ветрови, завесе дрхте, пламен свеће се повија,

очи последњег Ашера лудачки светлуцају: слика ће ускоро да оживи, и ми задрхтимо као завесе и пламен свеће: да се није покренуло? Сугестивно је дата атмосфера страве. Да ли глумом и сценографијом или сабласним кретањсм камере и намерно композиционо неуравнотеженим кадровима? МЕЂУЧИН Је дадистичка творевина (сценарио Франсис ПикабиЈа) али Је негација Дадине деструктивности својим оптимизмом, проповедањем смеха и безобразним негирањем смрти. Иако је у филму-по Рене Клеру-слика, „ослобођена задатака да ма шта значи” (Бретон), добила конкретну егзистенцију, ипак се гледаоци данас смеју из стомака гледајући оваЈ филм-сан који Је само привидно бесмислен. Не само да се као деца радујемо папирнатоЈ лађици која вессло плива по немирном мору крововима Париза, и чудимо глави лутке која спласне да расте па опет спласне, већ се сасвим одрасло смејемо учесницима у малограђанском спроводу који трчи из све снаге да сахрани мртваца, али у уобичајеном спором ритму ритуала сахране поштованих пријатеља, док се покојник свирепо не нашали и приреди им праву луду трку. Та трка, тих правих пет минута чистог филма, тих Рене Клерових пет минута, то Је нешто лепо. Нисам нашао примитивнији израз да докажем то, нсмам другог, просто: то Је нешто лепо. Седиш и учествујеш у трци. Држиш се за столицу, из тобогана да ие испаднеш, идеш горе доле, леводесно, знаш. јуримо мртваца. И држиш се за столицу уживајући у смешној трци. НАДА Је филм из шпанског рата екранизација Мглрозог романа. Овај филм пун активног хуманизма најјачи Је у тренуцима кад се приноси живот на жртву, моменти очаЈничке жртве коЈи ужасаваЈу нечовечношћу парадоксално зраче као наЈљудскиЈи тренуци. ОваЈ филм указуЈе на извор неореализма: искрен и напредан однос према људима и њиховоЈ борби спонтано захтева за ове, неореалистички филмски третман.

„ПАД КУЋ.Е АШЕР" ЖАНА ЕПШТАЈНА

/ PRO e» CONTRA |