Студент

KULTURA i UMETNOST

GODIŠNJICA SMRTI ADAMA MICKIJEVIĆA JA I OTADZBINA SMO JEDNO

OVOGA MESECA NAVRŠIĆE SE STO GODINA OD SMRTI NAJVEĆEG POLJSKOG PESNIKA ADAMA MICKIJEVIĆA

Rođen je 1798 godine, u porodicl pesnika, revolucionara i publiciste sitnog plemića. Kao dećak pohađa dominikansku školu u rodnom mestu a zatim prelazi u Vilno, gde nastavЦа školovanje na Univerzltetu. Ovaj Univerzitet je u ono vreme bio jedan od najvećih kulturnih centara Poijske. Naročito Je tome doprinelo „društvo filomata" (prljatelja nauke, za člji se rad vezuje prvi period pesnikovog stvaralaštva). 1819 godine Mickijević svršava Unl. verzitet, i sve do 1824 godine kao profesor gimnazije u Kovnu. Usamljenost kojim je mladi pesnik bio okružen, 1 nearećna Ijubav prema Mariji Verešakovoj pojaćaće u njemu sklonost ka razmišljanju 1 autoanalizl. 1822 godine izlazi iz ‘štampe prva knjiga Mickijevićeve poezije pod naslovom „Balade 1 romanse”. Ovu knljgu Mickijević je propratlo predgovorom „О romantlćarskoj poeziji". Balade ! romanse značili su u ono vreme kidanje sa knjijevnom tradicljom. Prviput je poljska poezija

progovorlla prkosno i smelo. Prviput pred čltaočevim očima pojavio se jedan sasvim novi svet: svet čuda i uobrazilje, koji je bio ključ klasicizmu. U Mickijevićevim baladama jasno su došla đo izražaja načela novo'Ž pravca, koji se okreće dalekoj prošlosti, i narodnom predanju, pokrivenom veiom tajanstvenosti i groze, tražl motive za svoja dela. U drugoj knjizi Mickijevićeve poezije koja se pojavila godinu dana kasnlje (1823). štampane su dva veća dela: „Djadi” (prvi 1 četvrti deo) i „Gražina”. Motiv „Djad” je povezan sa llčnim preživljavanjima pesnika, kojl se ovđe pojavljuje u llku samoubice Gustava. Gustav Je surovo kažnjen zbog takvog člna, 1 u noći kada se svl mrtvi dižu iz groba i dolaze na svečanost, on ponovo preživljava tragičnu istoriju svoje Ijubavi. Ovaj lični motiv koji je našao odraze u delu, Mickijević je povezao sa beloruskim narođnim odredOm „Djada”. U „Gražlni” su progovorila patriotska osećanja. ražina, žena litavskog kneza Litavora, stavlja se u odlučnom momentu na čelo vojske, preobučena u oklop svoga muža, i herojski gine u borbi protiv Krstaša. Krajem decembra 1823 godine Mickljević je uhapšen. U vezi sa istragom nad članom društva „filomata” i „filareta”! Citav ovaj proces bio je preuveličan, јег je trebalo stvoriti utlsak kod javnostl da su ove omlađlnske družlne imale prevratnički karakter. Neki članovi su osuđeni na vremenske kazne, a Mickijević na prlsilan boravak u Rusiji. Dccembra 1824 godine on napušta Vilno i rodni kraj, da se vlše ne vrati u njega. Mickijević odlazi u Odesu praveći kasnije i izlete do Krima. Za vreme boravka u Petrovgradu Mickijević se upoznao sa novlm pretstavnicima ruskog revolucionamog života, među njima 1 sa pesnicima Riljejevom i Bestuževom, koji će godlnu dana kasnije biti pogubljeni u dekabrističkom ustanku. U Odesi je vladala sasvim drukčija atmosfera. Mickijević se pređaje bumo, bezbrižnom i praznom životu po salonima poljske i ruske aristokracije. Kada su mu ruske vlasti dozvolile djt se vrati u Moskvu, Mickljević odlazi iz Odeee sa osećanjem gorčlne 1 nezadovoljstva. U Moskvi se pesnik upoznao sa mnogim ruskim književnicima i kulturnlm radnicima onoga doba. Naročito je značajno poznanstvo sa puškinom, koji je našao mnogo laskavih reči za Mickijevića, i pored njihovlh kasnijih razmimoilaženja. Uopšte uzev, Mckdjevlć je bio neobično cenjen u ruskim fcnjiževnim krugovima. Svojom visokom kulturom, pesničkim taientom 1 sjajnim improvlzacljama, on trlumfuje po salonlma moskovske arlstokradje. Krajem 1826 godine u Moskvl se porjavljuju njegovi soneti kojl obuhvataju Ijubavne 1 „krtmske sonete” Neobičnim hogatstvom forme i sadržaja, Mickijević se u „Krimskim sonetlma’* uzđigao tznad svcga što Je do tada đala rnmasntfčarska poezija. Nov Je i origTneJafft рге svega sam pokušaj da se utlsd sa pota po Krimu dedu u oblifcu -Đoneta.

Poema „Konrađ Valenord" je drugo Mickijevićevo delo naplsano u Rusiji. U delu je obrađen jedan istoriski motlv iz litavske istorije. Konrad, Litvanac (pravo mu je ime Alf) rešen da po svoku cenu oslobodi svoj narod od tuđinskog jarma, stupa u krstaše, dobija tamo poćast i zvanja, da na kraju bude izabran za velikog kontura Krstaškog reda- Ovaj ~vuk u jagnjećoj koži" stupa na čelo vojske, koja polazi u rat protlv Litavaca, Veštim odugovlačenjem odsudne bitke, dovode krstašku vojsku do strašnog poraza. Osuđen na smrt Konrad sam isplja otrov. Delo je imalo ogromnog uticaja na podlzanje duha poljskog rfaroda pred ustanak koji je izbio dve gociine kasnije. Boravak u Rusiji, 1 pored srdačnosti koju su mu ukazivali rusld književni krugovl, sputavao je Mickijćevo stvaralaštvo. On radi na tome da dobije pasoš j da otputuje u Zapadnu Evropu. To mu najzad uspeva i on übrzo odlazi iz Petrovgrada. U novembru 1830 godine u Varšavl je izbio ustanak pro'tlv ruskog okupatora. Carska vojska je, i pored he rojskog otpora ustanika, uspela da uguš plobunu. Mnogi učesnicl ustanka napuštaju zemlju često sa oružjem u ruci, nadajući se da će se uskoro vratiti u đomovinu kad izbije opšta evropska revolucija. S takvlm jludima, medu kojima je bilo mnogo njegovih prljatelja, sreo se Mickijević u Drezdenu 1831 godine. Treći đeo „Djada” napisan je u Drezdenu za vrlo kratko vreme, takoreći u jednom dahu. lako se u fabuli dela ne govori o ustanku, već opisuju dogaflaji vezani za Mickijevićev boravak u Viljananskom zatvoru, štimung dela odgovara raspoloženjima i iđeologiji poljskih masa posle novembarskog ustanka. Kođ Mickijevića se u to vreme izvršio veliki prelom koji se odrazip 1 u „Djadima”. On je osećao posle ustanka veliku grižu savesti što nije bio ućesnik u tako „velikom i plodnom delu”. Simbolićan izraz tog preloma je u nestajanju Gustava, čije mesto zauzima Konrad. Gustav, junak četvrtog đela „Djada” kojl je bio nosilac pesnikovih lićnih osećanja 1 patnjl, umlre, a rađa se Konrad, junak Konrađa Valenroda, simbol i otelotvorenje patrlotizma prema narodu. „Рап Tadija” ili „Poelednja otmica u Litvl” je najveće Mickljevićevo delo. Nastanak „Рап Tadlje” vezuje se za pesnikova preživljavanja za vreme boravka u parizu. Atmosfera aktivne političke borbe, stalne razmirice i trvenje u redovima poljske emigracije, bolno su đelovali na Mickijevića. On želi da se makar u mislima prenese u svoje detlnjstvo i đa tamo nađe trenutak otpoćinka za sebe i za svoje zemljake, prognane daleko od tadžbine. lako delo nosi naziv „Рап Tadija”, on nije glavni junak ovog speva. To se isto tako ne bi moglo reći ni za jednu drugu ličnost, jer postoji čitav niz lica koja se vidno ističu i na sebi nose radnju speva. Na taj način je Mickijević. neforsirajući jednu llčnost na račun druge, naslikao pred našim oćima čitav jedan mozaik raznih tipova poljskog plemićskog društva, ajihove običaje, shvatanja i težnje. Ovako zamišljen spev je dobio mnogo širu osnovu. Glavnl nosilac radnje postaje poljska šljahta, kao jeđini aktivan prestavnlk poljskih masa. a spev samim tim postaje istorlja čitavog jednog naroda, postaje i njegova epopeja. 1840 godine otvara se na Pariskoj j

Mickijević je u toku svojih daljlh izlaganja sve više padao pod mistlcni uticaj AndjejaTovjanskog, 1 kada je pošao sa svoje katedre propagiratl ideje o mesijanskoj ulozi poljskoga naroda, francuske vlasti su bile prlmorane da mu zabrane pređavanje. Prvi prevodi iz Mickijevićevih pređavanja, u kojima on govori o našoj narodnoj poeziji. izašli su kod nas 1843 i 1844 godine u „Podunavci” pod haslovom „Srblji” i njihove narodne pesme” Mlckljević u tlm predavanjima daje najpre pregleđ naše istorlje. Analizirajući zatim mnoge pesme u Kosovskog ciklusa, Mlckijevlć hvall našu narodnu poeziju, i njenu umetniftku upoređujući je sa Homerom. Sto se pak srpskog jezika tiče, on ističe da se naš jezik odllkuje neobičnom čistotom i da je to najmllozvučnlji „slovenski dijalekat”. U očekivanju revolucije on 1848 hlta u Rim. Učinilo mu se da je kucnuo čas borbe. U Parizu je izblla revoluclja. Mickijevlć organlzuje u Italijl poljski legion, staje na čelo nekoliko stotina Ijuđi i kreće na sever da se pridruži italijanskoj vojscl koja se borila protiv Austrije. U „Tribini naroda” naprednom llstu koji izlazi u parlzu Mickljević piše čitav niz članaka o problemima tog burnog vremena. On je pristaUca u-

vuSkoj školi „Koledž de Franc” katedra za slovensku književnost čije je osnivanje imalo za uzrok mnoge motive, pretežno politlčke prirode. Najpogođnija ličnost za ovakvu vrstu posla bio je baš Adam Mickijević. Pređavanja, koja je pesnik počeo posle kraćlh boravka u Lozani. u decembru 1840 izazvala su ogromno interesovanje francuske javnosti. Mlckijevć je u ono vreme bo poznat 1 kod nas, ali u našim llstovima nalazlmo malo podataka o njemu kao pesniku. Zato je Mickijević pobudio kod Srba veliko tnteresovanje kao profesor eioveneke književnostl.

toplskog soeijaUzma, ali se njegovi pogledi razilaze od klasično-utopistiftkih shvatanja. Dok su socijalisti utoplsti odricali svaku klasnu borbu, Mlckijević kaže da se novo društveno uređenje ne može ostvariti bez borbe. Mickijević se zanosio idejom da će slovenstvo najlakše i najbrže ostvarlti komunističko društvo u starim seosklm opštinama, na bazi zajednićkog vladanja zemljom, koje se kao tradlcija održalo u neklm slovenskim zemljama. Pred кгај života, po instrukcijama Cartorlskog, vođe deanog krlla poljske emigracije, Mickijevlć odlazl u Tursku sa specijalnim zađatkom da radi na organizovanju legiona. Posle uspešno obavljenog posla, Mickijević je imao narneru da ргеко Bugarske poseti Srbiju i Beograđ. I kada su se poslovi skoro bllžllt kraju, Mlckljević se izgleda razboll od kolere 1 umre 36. novembra 1853 godlne u Carigradu. Beograd i Srblja nlsu viđeli u svojoj sredini Ađama Mickljevlća, najvećeg poljskog a možda 1 najvećeg slovenskog pesnika uopšte. Ovog meseca im se pruža prillka da se o£uže njegovoj uspomeni.

Uglješa RADKOVIC

ADAM MICKIJEVIC

MARINKO BENZON: GLAVA

SA IZLOŽBE U NARODNOM MUZEJU »OD TICIJANA DO TIJEPOLA« TICIJAN: PORTRE JOHANA FRIDRIHA (1550/51)

PALAVESTRA O „Mladoj kulturi”

»Mlada kultura« je list sa tiražom od pet hiljada primeraka. I to se sve rasproda. Samo iz tog podatka može se svhatiti i njen veliki značaj i odgovomost Ijudi koji uređuju list. Kad sam posetio P. Palavestru, na stolu su stajaia poslednja dva broja »Studenta«. Rekao mi je tim povodom neke primedbe na naš račun ; ali je pritsao da odgovori na moja pitanja. Zeleo bih da nas upoznate sa vašim nastojanjiroa u pogledu okupljanja mladih pisaca oko »Mlade kulture«. Ja mislim da je »Mlada kultura« dosada imala stav koji bi se mogao definisati: nastojanje da bude llst miladih srps’kih pisaca. Jedno vreme, do pojave drugih publikacija i časopisa, ona je i bi'la tribina mladih. Mnogi koji se danas ne smatraju saradnicima Mlade kudture, u njoj su počeli. A naš stav nije se promenio. Nama je u najmanju ruku čudno kako izvesni Ijudi koji su u паша videli prijatelje mdsle sada drukčije. Mi i dalje stojimo na stanovištu da ostanemo list mladih pisaoa, s tim da »Mlada kultura« dobije jugoslovenski karakter. A vaši kriterijumi? Objavljujemo sve što ponašem mišljenju pretstavlja kvalitet. Mi smo za koegzistenciju pravaca, ako se radi o talentovanim Ijudima. Od tog principa mi nikada nismo odustajali. Mi smO rešili da više prostora posvetimo ostvarenjima koja pokazuju neki talenat i nesumnjivo poštenje autora. Po mome mišljenju estetski kriterij je neodvojiv od moralnog stava i samo sa tog stanovišta možemo posmatrati кгеtanja u našoj savremenoj literaturi. Zbog tog moralnog stava mi nećemo da budemo ničija agentura niti filijala. Zbog čega se izvestan broj mladih pisaca udaljio od »Mlade kulture« i izgleda da se to i đalje nastavlja? Mogao bih da kažem da j© to slučaj sa izvesnim brojem beogradskih mladih pisaca, pa i studenata. Neki smatraju da su već afirmisani, pa bi mogli okrenuti leđa »Mladoj kulturi«. To su uslovile ambicije i čisto mladalačke strasti. Kako najbolje pomoći mladim piscima? Prigovaranje i ogovaranje nije način na koji se mogu rešiti svi oni problemi koji muče savremenog mladog pisca i mladog stvaraoca uopšte. Samo bi dela trebala da budu povod za razmišljanje i razgovore. Zato je celishodnije, po rnom mišljenju, stvarati literaturu i baviti se njome, nego zapodevati literarne svađe.

D. VITOROVIC

PRIČA „ STUDENTA ”

Hoćete 1! mi reći kako se zovete? upitah koleginicu sa kojom sam već duže razgovarao. Norma, odgovori ona. Norma! sk*>ro uzviknnh. Da, Norma, Zar vam je čuđno t® ime? ... Norma je drugovi vellka 1 teška. Treba mnogo napora uložlti da bi se ona izvršila govorlo nam je drug iz Glavnog štaba Jednog avgustoskog dana devetstočetrdesetšeste kada sam se obreo u Obrenovcu u brigadi ratom ometenlh ućenika. Došli smo da gradimo Posavski kanal. Imao s*m tađa 15 gođlna. Pa i za za te godine blo sam suviše mali. Nazvaše me Oliver Tvlst. Poćeo je rad. Sunce je nemiiosrdno pržilo. Kollko je trebalo napora da bl se izgurala jedna kolica. Л norma je blla osamđeset. Radill smo tako nekoliko dana Jednog Jutra, dok srao blh postrojeni đa slušamo đnevnu zapovest, komandiri poćeše da beleže imena nas sa zaćelja četa sutrađan na zboru brigađe pročltaše imena i rekfrše da je štab, zbog toga što brigada nije uspela da za protekllh šest dana ni jednom da ispuni normu, rešio da fizlčkl slabe vratl u Beograd. Nekl su piakali. Ja nisam. »Ojačaću 1 ja« rekao sam u sebl. Onda je došao Samac. Rezultat prvih dana je opet; pune ruke žuljeva 1 neispunjena rvorma Saziva s e skojevski sastanak. I dok ostali omladinci spavaju snom pravednika, mi skojevci smo posedall u jednom šumarku blizu logora. Dnevni ređ: Pitanje ispunjenja norme. Skojevcl, govlpri sekretar brigade, treba da imaju na umu da prugu treba završiti za šest meseci. A to znači da treba ne samo ispunjavati normu nego i prebacivatl Je. Sutra Je počela vellka bltka. Norma više nlje bila problem. Brigada se vratila trlput udarna i odlikovana Ordenom rada.

Sa akcije u školu, iz škole na akciju. Ređaju se; Autoput 1948, Autoput 1949, Sevojno, Stud, grad u Zagrebu, Doboj B. Luka, Vlasina.., Kollko akclja toliko komandanta. Bilo ih je raznih. Evo jednog. Kažu Ijudi: ako hoćeš da vldlš nekog kakav Je daj mu vlast u ruke i videćeš ga. Tih smo dana na Auto putu punlll vagone sa zemljom. Da bi se vagoni brže punili u Sekciji su kazali da treba đva omladinca da rade sa jedne i dva sa druge s trane. Došli smo jeđnog jutra na radilište Kako na jedno] strani nije bilo zemlje nas troje smo punili sa jedne a ćetvrti je čeprkao na drugoj gtrani. Zašto nema dvoje sa druge strane? CMiver pređi na drugu stranu reče Uomanđant. Neka ostane ovde, jer tamo nemla zemlje. odgovori mu komandir Pera Izgledalo je da se s ložio sa komandirom. Prošlo je sam.o nekoliko minuta, a on je došao s a isitm pitanjem. Opčt mu objasni komandir. A njemu se vrzma po glavl »dva s jedne % dva s druge gtrane«. Ollver pređi na drugu stranu. naredl on. Uzeo sam lopatu, pljunuo i odvalio: Idite ... i pomnožio sam jednu običnu psovku sa trl. Javi se na raport u pet. Došao sam. Nazvao me Je kabadahijom i pričao još u tom smislu. I Kako sam mu ja drsko ođgovarao, reče da skupim stvarll da se vratlm u Beograd. N« znam kako s am Ja, veliko tvrdoglavo stvorenje popustio. Prošlo Je samo desetak dana od ov%>g kada ш* i reče:« Cestitam! Postao si udarnik. Nlkom ni rečl! I dok su se svuda proglašavali udamici javno na konferencijama. On kamondant Je to sam rešio.