Студент

San

Biti uspravna strujanja 1 biti kucavica . na nogama pod nogama kad led i bol se gnezde, i biti krilat krila ko ptica i reč ptica, zalogaj gustih tmina na živu radost žlezde. Biti, a bio sam, a jesam i oborenog stasa unapred prelorhljenog velikim tukama davanja i doneo sam svetlost i divlju ružu glasa vidljivu samo kiutnim očima nespavanja. Biti, i bio sam, i giedam očima u oči senke ja davni i sutrašnji i prvom bunom stvaran kada se naježim i dignem iz mira kolevke sličan svemu, ja samo, ako se ne varam. Zatalasa glas alasa razgovor mene i mora pa zgrči i zgusne u smole onog što nemam a imam. Ja sam taj crni govor prosut bez oćgovora, bezglavih konja trk i raznet na repovima.

Tomislav MIJOVIC

Lopov ničega

Hajde đa uđemo Jedan po Jedan n malu lađu Jedan po jedan Sta mari što Je zimski mesec poCeo da loče neizvesnost i što Jc dresirano juče neumiljato i nema i\u mesta Sta marl što smo ncupoređivi osnovci gdegod se maknemo na übogoj svadbl u prljavom snegu kraj tople bevanđe svuda svuda Jedna riit a pcpel.luga druga konjanik u pepelu spava safir u daljlnl kuje ga vetar u daljlnl istoCno ođ raja ležajl za Kratko nedovršenl izlet višnja u idealnom sastanku sa zemljom Ilajde Ua uđeiuo da se oglušlmo o pipave reCi udovlca o prosto proSirens reCenice trgovca jer cni ne znaju šta je divlja ruža šta je zamotana lutita Sta su četiri vojnika bez IJubavi 1 doviđenja tugo đoviđenja posle igračke od brašna Jer oni ne znaju kad Lola odlazi na more a kad šije haljinu ođ dcteline Maločas sam pričao bajku maloCas o sečl knezova a sada o tcbl Papučico voza je li tu SluCajnl golube Je li tamo Kako Je teško gledati zaborav kao igrača na trapezu a no pljeskati a ne plaćatl ni кзрога ni šakcm

Milosav Mlrkovlč

Slutnja

Možda je v'ihor s pesmom I strahom Utroba vazduha Sto mladunce rađa Horovi vetra izlaze iz tamnih’lađa I reč svaka odlazi s krahom. Vinuti.., Vinuti ptice u jezgro pomame U noć. U đub. Gde lepota je oružana zubom. Prastera neman s dušom divne dame Evo je već mirna pred kućnlm stubom. Ako zaronim jeza tek što se davl U tesnoj noći kad ćuje se vremena muk. Prethodnici javljaju okršaj pravi. Sve zvezde su zategnute u luk.

Шlап DOKIC

Na vrhu

Zaiistavljaju me flok dolazlrao, o polje koje ĆeB blti. lako Još ne umeš hez mene da KledaS nlz drumove; stlšavaju me I гагге a Ja već krilam nezavlsan do tehe o be/lmeno a moje tl na Carohnom Вгекц Ijuhavl gde poćetku Je 1 granlca l kraj. Tu. polje Slvlh 111 nadošlih, gde Je spokojan hod. 1 evo, žlvot tom hreg:u darnjem. I evo, penjem se u let neđostižan. Na vrhu brega vldlm ono sledeće. Oval brejt nlje nl barut nl Ijnblćlca kao što se mlsll kao Sto bl vrerae moglo da oznaći putanje lako sa svake strane do>eću i krlla 1 sanjarl do mesta ovog. vldlka ovog. ako se Izabere glas đubok 1 novi a Ijubomoran na prošlo đa progovorl zaćarana krv podzeranog nemuštog krlka. Do OVOK brega vođe svi izeubljeni tragovi do ovog ćutanja koje Je l izbor tajne 1 sporazum o trajanju ako se produži buđenje deteta 1 »vitanja. Na vrhu još uvek ovaj vazduh nv»JI (1г poeme Carobnl Breg)

R.-tfoslav VojvodlĆ

KULTURA I UMETNOST

INTERVJU SA D. ĆOSIĆEM

(Nastavak ва strane 1) ba«. Taj smlsao ležao je iza trmogih sporednih . pitanja upućenih Dobrici Ćosiću u našem intervjuu. Premda prezauzet, svojih pet slobdo nih minutai produlio je na čitav čas srdačnog razgovora veoma skromno uvodeći nas u svet svoga pritajenog stva ralaštva. Još mnogo ranije pripremio je drugu i treću knjigu koja se nastavlja na Korene ali u praćenju Katića i Dačića uvede se drugi rnotivi i tretiraju novi problemi. Onl će se zaokružiti u četvrtom tomu kvatrologije aii ipak ničim nisu međusobno toliko skopčani da ne pretstavljaju jedan samostalan organizam. A pored tog zamašnog dela pisac radi na jedinom obimnom го manu u kojem tretira kontra revoluciju, a to je jedan daIjl domašaj ne polazeći od njegovog prvenca, romana Daleko je sunce. Svaka od njogovih knjiga imaće nekih trista strana ali ni jedna nije spremna za štampu. Obzirom da neke l'čnosti traju 1 dejstvuju, analiziraju se u drugoj kniiz; i to је samo u tom smislu nastavak. U drugom rcmanu prati se Vuikašin, a u trećem glavne su lićnosti Ad -m i Aleicsa, sinovi Tole Dač.ća. Vremenski period u drugom delu pripada 1915. akciia traje đva đana a treći period ima raspon od 1918 do 1929. Cetvrtl će se vratiti na 1919. duži je i već započet. Ako hoću da budem iskren, priznaću da sam oba đela naplsao mnogo ranije s Korenima,* a sada se bavlm redakcijom starog teksta i ne znam kada će blti zaivršena ier ja obično dvaput prepišem celu knjigu a nosle... još jeđnom. Nisam završio prepisivanje knjige. a treća ima samo prvi tekst Pisac je trenutno preokupiran svojim budimpeštanskim dnevnikom. sreduje be leške iz đela u kojim je izložio stav o teškom problemu ~ koji je razmatrso »sa naiviše moguće savesti đosad uopšte uložene«. Nemarh nameru da ga Stampam. nisam imao nan.eru ni da ga objavVjujem tražil; su mi rukopis za Borbu, to su moje beleške bez pretenziia na obiavliivanje u obliku posebne knjige. Tnteresovalo nas je kako piše, da li ima svojih »nac’ahnutih trenutaka« kakvim ie recimo stvorena njegova čuvena scena etreljan.ia. C Kađ nemam nek h dru gih poslo\’a, ustaiem uiutru i radim od osam do iedan a kad imam vremena radim i posle pođne. Radim obično, kao i svaki đrugi рочао. nemarn »svoje časove« Kao prozaik nisam poklonik »inspiraciie« i ne znam šta bih kad bih čekao. Ja sveko 1u-

tro ustajem u rednom raspo loženju, iako, kao i u svakom drugom poslu, moguda imam krivulju. Pisanje je normalan rad sa pojavama na koje čovek raćuna, što ne značl da nekada ne mogu da pišem »ni red«. Prethodno proučim prilike I život u kojima se odvija radnja, am bijent pisac mora da poznaJe. ja sam svestan. Proučim ih prethodno. Ako sam se upoznao sa istorijom, ekonomijom, kulturom, etnogra fijocm, filozofijom... stvorio sam viziju. Gl,avna je stvar upotrebiti svoju imaginaciju. Ni jedan lik nije mi konkretan. iako imam

DOOBRICA ĆOSIĆ

istinski povod. Niko moi nije postojao. Ličnosti i đogađaji su fikcija, izmišljoni, I samo posredino imaju karak ter svedočanstva o jedmom vremenu. Ja nikad ne mogu đa pođem od konkretnog lika; ne kažem da ovaj ili onaj podatak nije an ali na to mislim. Dotle đok nemam jasnu pretstavu ne počinjem da pišem, nešto se u toku rada menja ali io nikad nije osnova; dese se samo varijecije. Pa kad je tako, bilo je raz loga da se zainteresuiemo za osnovnu iđeju književnog nasle>ika Korena: Лко je u Kormima osnovna teza ili problen traianje kao biološko- đruštvent kom-. pleks. u druigoi knjizi mož? se osotiti prnblem traian’a kao nnoionalni. a u trććoj nroblem sreće. jedna variianta problema sreće u životu, takozvaije srećo u životu. Momll smo biti zadovolin; ovokkim od?mmrom jor ćemo pumu i shvat°nje sreće kod Dobrice Cosića naći u njegovim budućim delima. U nastavku razgovora tema nas је ođvela na savremena književna zbivanja kod nas. Da oipet navedemo u intermecu reči Getea; »Svoj kredo moramo s vremena na \meme ponavIjati, izreći što odobravamo a što osuđujemo; ni oni коЧ su protivnog mišljenja to ne

propuštaju.« • Upravo tako izjaišinjerye dobili &mo od Dobrice Cosića; Govoriti o književnoj situaciji...?! Kod nas se rnnogo govori to što se govori postaje sve manje taćno. Pristalica sam one orijentaclje u našoj literaturl koja se trudi, muči, zalaže da izrazi što savremenije egzistenciju Ijudi ovogavremena. Radujem se eksperimentisanju i eksperimentatorlma. Ne anatemišem one koji ne uspevaju, Naprotiv, ja mislim da je u našoj kr.ijl ževnosti bilo mnogo uspeha. Veliki sam optlmista kad mislim na to. Nade? . Mnogi! Dođuše đovoljno ih ne čitam da bih mogao izđvajati, bar ne tako pažljivo da blh mogao da dajem ocene. Mislim đa је važnije mladim Ijudima davati mogućnosti da se publilcuju, no što bi mi davali ocene o njlhovim vrednostima i rangirali Ih: talen tovan, Ima dara, nema daга... ali, itd. Nismo mogli a da ne zapitamo za knjigu »Beton I svici« Oskara Daviča, a i za roman Dragoslava Grblća »Vodo, odazovi 5e...« koji sada stojl u njegovoj senci. Dobili smo odgovor: Ja sam u posleđnie vre me zainteresovan poiavom romaina »Beton d svici« i smatram ga naijkrupnijim događajem ove godine. Mislim da je Озкаг Davičo uspeo ono, i možđa postavio najviše na čemu već trideset-četrđeset godina tolikl mnogi rađe u literaturama zemalja sa socijalističkim diruištvenim sistemorh. Mi-

mislim đa je njegov Vuk, protagonis'ta »Betona i svitaca« ne samo nov lik i nov ttp u našoj jugoslovenskoj literaturi, nego jedan juoak čija ličoost, drama. problem motiv imaju opšti značao. Grbić? Ja imam vrlo đobro miSljeuje o Grbićevo*j knjlzi, nasuprot mnogih koji se ne slažu. Steta Sto Grbić nlje бак n{ pokazao volje đa literarno dublje ostvari svoje izvanređno intereeantne i novi zamisli. Na kraju je bio dogovor đa pisac pogleda otkucan ruk’opis ovog našeg intervjua. Ali pošto je to bio tako srdaćan i neposrGdan ггг govor, prekidan njegovim dinemičnim kretnjama po radnoj sobi, njegovim uživanjem u jednom nepoznatom pejzažu Save Sumanovića, okaćenom iznađ njegovog pisaćeg etola, kao da je u njemu tražio dah svoje Srbijice, mi smo osećall do , voljno moralne odgovomosti mladlh navlnara da reć —ipo gazismo, jer ćak 1 Pno stilizovano i iskazano rećima ne može biti prava slika dubljeig ®misla njegovih nepretencioznih, skoro lično povetrenih rećl, koje u štamiparskom olovu ne mogu da nađu svoju pravu »slikarsku tehni’ku« pošto ostaju neizrecive u Jednom unutarnjem utisku ponetom na rastamku a samo delom materijalizovanom u u srđačnoj posveti njegove neobjavljens fotografije.

А. D. Mihailović

i Zoran Jellć

Šetač se nije vratio

šetaC je samo netnlr mistl, avanturistiCko postojanje duha. Jer svj šetači sveta su tužni Ijudi, з nepostojećom željom o vraćanju (osvrtanje nije zaviđno) ...On odlazi od jeseni do proleća. Daljin su uvek privlaćne. Zato neod>-eđenlm gledanjem unapred. šetači putuju. Odlaze stalno, kao oticanje mirne reke. I ne vraćaju se. Ostaju na stazama 1 putevima od lišća, cveća {Ц trnja, svejedno. Pavle Đonović je izmislio беtaća l osudio ga na umiranje. Ali zato traga za travom koja će bLI lek, a vila Iz Vilina ne donosi uvek prokletstvo. Đonović je posećuje, jer nesrećnog putnika života treba ožlvetl, datl mu Svet, a to je dosta. On to ponekad ume 1 može, zna da pronađe životnu sliku, metaforu u vrtu pesnićkog jezika, koja bljesne a zatlm ostane razoćaran đok posle nekoliko stranlca opet bude ohrabren verovanjem da je pesnik istrajao đa doreće sebe, svoj eimotivni svet. Đonovićev stlh Je građen na jednostSvnni sltci. od Jeđnostavnih reči. Kod njega ne postoje noetske 1 nepOćtske reĆi. 1 to je dobro. Niega zanlmaju male stvari J male sudbine. u njlma pronah’T,! Dobro i Zlo niihove protivurećnosti, sukobe. On Je

pred pitAnjima; ZaSto ате, svaka pojava, stvar nosi u sebj nešto što samu sebe übija? Koliko je moguće mimoići suprotnosti, Izbedi male trageđije u malim stvarima, koja prevazllaze svoje granice. »Ujutru i Jeđan hrlzantemin llst Otklnut od života Pađao je за neba« (Let smrti) Odatle počinje simbolika koja je prisutna u celoj knjizi pa 1 u naslovu. No, pored toga, nameće se pitanje koliko je prisutna (u nekim pesmama) igra stiha Vaska Pope. Naprimer u pesmi JVjenčanje«; »Otkinem lljevu ruku djevojke Ruka leti do sunca U letu prst otpadne lz zgloba I spadne prsten«,..« Međutim, on je najviSe BVOJ kada je u svetu kamena, leta nad morem, poetskih evociranja u ko jima postoji, neopaženo, Crmnica. Otuda su najbolje pesme sa zavičajnim štimungom, kao »Haidučka zakletva«, »Na bratov гоđendan« 1 ceo ciklus »Porodičnl krug«. (Dobro bi bilo, možda, da Đonović bude rođeni Crmničanin. A koliko će ostati u letu nad morem i kamenjem, on to zna.

B. L. KNEŽEVIC

Mladić koji nije voleo kiše

Heci... Šta? Zašto sl uvek posle... natmuren i gleđaš samo u tavanicu. Slu Sam ki§u. Mi se toliko ponavljamo. Znaš đa rarzim kišu. Ovo na§e ležanje je tollko ponavljano i poznato, kao paHanje kiše. Nezahvalan si.. Sta đa radim kađ te u četirl najviše volim, a ti dođeš tek u sedam jer smo se tako dogovorili. Hoćeš... Sta? Da ćutiš malo. Da ćutiš i da malo slušamo kišu. To napolju je kiša puna đecembra. To je nešto drugo nego kiša u avgustu, to je nešto drugo nego kiša puna novembra Cutaću. ako će ti to nešto pomoći. I pokušavaću da razliku’om kiše kao ti. Hej? Sta? Hiađno? Možda, malo. Po nogama. Trebalo je da ne skidam ćarape. Ne mogu da podnesem kada ćutlš više od 15 mlnuta. Govori nešto da se ne ćuje kiša. Prićaj bajke, na primer. —. Suviše smo steri da bl se zabavljali bajkama. Nlsmo stari onoliko kollko nam piše u lićnim kartama, nego onollko koliko se osećamo starima.

Mlslim da je to tako. Ne, ne, neću da to bude tako. јег onda bih bio starac kad god kiše padaju. Zašto ne voliš kišu? Ona je toliko prljatna na spavanju. Kad se otvore prozori pljusak bolje pomaže nego pilule zs spavanje. Zašto ne voliš kišu? To Je ostalo od rata. možda. Citav rat je padala kKa, koliko se sećam. I onda su se cipele pravile od kartona i uvek su bile raskvašene irmeđu prstiju'je uvek bilo hladnog blata koje prođe kroz čarape. Citav rat su padale kiše. I dim se sa zapaljenih krovova spuštao na ulicu јег se nije mogao peti gore. Ako je kiša stalno padala onda nisu mogli doći bombarderi o kojlma si mi pričao. nisu to avioni kao mlaznjaci bi mogli da dođu i po kiši. Danas se više ne zna kako au izgleđali avionl u prošlom ratu. Video sam da osnovci još uvek crtaju cveće kao što smo ga mi crtali ali njlhovi avionl u sveskama su sasvim drukčiji. Kažeš da oni mogu doćl i po kiši? Nemoj da se uznemiravaš. ч Za nas dolaze najbolji dani života. Imaš II jeđnu cigaretu? Nemam, onu Što st je popušio čuvala sam ođ JuĆer za tebe. Nemoj da buđeš tako natmuren. Vidiš već imamo ovu sbbicu i više nismo unezverene noćne lutajice, izglad-